Ozren Borovac napisao je književnu kritiku Binetove Sedme funkcije jezika u sklopu radionice književne kritike s Jagom Pogačnik u proljetnom ciklusu 2018.
Bad Boys iz Sorbonne
Laurent Binet: Sedma funkcija jezika
Izdavač: Fraktura
Prevela s francuskog: Ivana Šojat
Ova je knjiga šašava. U njoj su najveći umovi francuske inteligencije, filozofi i teoretičari koji su obilježili 20. stoljeće svedeni na razinu djece. Na onu surovu mentalnu razinu klinaca iz vrtića koji se štemaju po pješčanicima jer netko ima noviju jaknu, može pljunuti dalje ili ima tatu koji trenira karate. Zamislite da su Lacan, Foucault, Althusser, Derrida ili Sollers vođe tabora nabrijanih fanatika koji su spremni citirati njihove radove u tren oka, koji ispisuju njihove najpoznatije aksiome u obliku grafita po pariškim ulicama, i koji samo čekaju da naiđu na protivničku bandu da započnu bizarne, gotovo ritualne dvoboje za čast svojih intelektualnih i spiritualnih (ako im je to u diskurzivnom krajobrazu) gurua. Da, Pariz u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća bio je prava bitka na Sommi, rovovska borba za semiotičku prevlast u najnovijoj disciplini koja se bavila analizom i dekonstrukcijom jezika. Taj zanos i polet stvorio je jednu potpuno novu generaciju intelektualnih selebritija, i metričku tonu često nejasne i kontradiktorne teorije.
U taj metodološki divlji zapad francuski pisac Laurent Binet ubacuje nas svojom knjigom Sedma funkcija jezika. I nemojte si razbijati glavu ako ne znate razliku između biti i bitka – dapače, to može pojačati efekt knjige. U isto vrijeme knjiga je nostalgična retrospektiva za jednim dinamičnim vremenom i potpuna parodija i relativizacija istog, a mi kao čitatelji samo trebamo uživati u putu.
BAM! Rolanda Barthesa pregazio je kamion. Nešto prije nesreće, poznati filozof bio je na prijemu s predsjedničkim kandidatom Mitterrandom i razne tajne agencije diljem svijeta smatraju kako je upravo Barthes sa sobom nosio jedan ključan dokument koji ima moć promijeniti svijet. Francuska policija šalje agenta Bayarda na slučaj – francuska verzija Charlesa Bronsona iz filma Death Wish – pa on teška srca mora upasti u samo sjedište francuske inteligencije kako bi pronašao tragove Barthesova ubojstva. Usput nailazi na mlađeg profesora Simona Herzoga koji mu služi kao spona između njega i onog što on smatra degeneričnim svijetom ljevičarskih filozofa. Ovaj vrli par prolazi kroz niz avantura, koje uključuju tajne agente, potjere u autima, podzemne borbene klubove i globalne zavjere. Ukratko – tipičan triler.
Kao kontrapunkt intelektualno zahtjevnoj teoriji s kojom se Barthes i ekipa bave, Binet je odabrao tradicionalnu, gotovo stereotipnu formu kriminalističkog trilera kao dominanti literarni žanr za ovu knjigu. Kroz formu trilera, autor ukazuje na apsurdnost situacija u kojima se likovi nalaze. Razgovori s poznatim teoretičarima često dobivaju jednu nadrealnu dimenziju, likovi sumnjaju u vlastito postojanje i ukazuju na činjenicu da su u knjizi. Svako malo, autor izbaci neki citat od Saussurea ili Lacana koji se, bez konteksta, čini kao da je napisan na nekom nepoznatom jeziku, kao da se sastoji od riječi koji su nasumično nabacane u rečenicu. Ovo je namjerno napravljeno kako bi se stvorila atmosfera zbunjenosti i razina parodije, humorističnog zadirkivanja same teorije. Balansiranje parodije s efikasnom pričom težak je posao, i ova knjiga teško održava zdrav balans. Često se dobije osjećaj kako autor pokušava imati kolač i jesti ga u isto vrijeme. S jedne strane, kroz lik Simona, Binet ukazuje na efikasnost semiotičkog modela kao metode dešifriranja svijeta, dok s druge strane, čitava poglavlja koja se sastoje od odlomaka knjiga koje su teoretičari pisali zvuče kao da ih je vanzemaljac pisao. Namjerno su ubačeni kako bi stvorili mentalni šum čitatelju te daju dojam da je njihovo dešifriranje beskoristan napor. Tako knjiga dobiva jedan izuzetno ciničan ton i, iako je postavljena kao lagana parodija, teško je razaznati autorov stav prema temi kojom se bavi. Binet karakterizira semiotičare kao grupu čudaka – kukavice, samožive budale, arogantne sadomazohiste opsjednute seksom. Njihove (često stvarne) karakteristike dovedene su do razine apsurdne groteske. Sama ideja spuštanja uzvišenih hiperintelektualaca-filozofa na zemlju je smiješna, knjiga se zadovoljava u svojim pokušajima samo da šokira ili nasmije čitatelja, i nikada to ne koristi kao intelektualnu municiju za neku jaču poantu. Isto tako, iako često ukazuje na formulaičnost kriminalističkog romana, ona se samo koristi kao platforma za direktno obraćanje čitatelju. Neki dublji uvid, ili dobra ideja od strane autora što se tiče utjecaja, logike ili stila kriminalističkog žanra u potpunosti izostaje.
Na kraju dana, Sedma funkcija jezika ima zanimljivu premisu. Riječ je o jednom fascinantnom periodu povijesti koji je slabo popraćen u medijima. Međutim, sam proces čitanja knjige je suh, zamoran i repetitivan. Emocije su kirurški precizno odstranjene, i autor je pretjerano povijesno i teorijski pedantan da bi bio smiješan. Tajne teorijskih okvira koje semiotika nalaže i dalje ostaju skrivene. No ne treba se brinuti, jer one su samo teorija i ne utječu na stvaran život.
… Ili ne?
Ovisi kojem taboru pripadate.
Ozren Borovac