Natječajem Živi u mom tijelu zatvorili smo ciklus od tri natječaja posvećenih temi psihofizičkog nasilja.
Natječaj je potaknuo autore i autorice na introspektivno i hrabro istraživanje nasilja prema tijelu – bilo da dolazi od društva, okoline ili nas samih. Nagrađene priče oslikavaju univerzalnost iskustva psihofizičkog nasilja, donose snažne poruke i otvaraju prostor za dijalog o ovoj važnoj i složenoj temi.
Žiri u sastavu Miroslava Mićanovića, Jelene Zlatar Gamberožić i Sanje Vučković izabrao je tri najbolje priče:
- mjesto: Eva Abičić; Pad
- mjesto: Ines Biškić; Lažni džepovi
- mjesto: Marija Krešić; Zapravo ne znam
Nagrađene priče možete pročitati u nastavku.
Eva Abičić; Pad
Vladimira Vladimirovna ležala je u sobi. Zrak bijaše opor, sparan i težak. Kroz otvorene se zavjese i rolete probijalo sunce i nemilosrdno pržilo dijelić prostorije nasuprot nje. Jedna joj je noga bila pružena, a druga blago savijena pod neobičnim kutom. Trup joj je bio djelomično na boku, a ruke zgržene u laktovima, kao da svaki tren namjerava ustati. Jučer je presvukla posteljinu i miris svježe opranog rublja još se djelomično osjetio u sobi. Jedini tračak života bijahu dvije uporne muhe koje su se odbijale od zcrala, uporno pokušavajući proći kroza nj. A u zrcalu, prepunom masnih i čokoladnih otisaka na visini oko metar i desetak centimetara, odraz nepomične mlade žene.
Vladimira Vladimirovna ležala je u sobi na podu, na tepihu kojeg je donijela iz bivše kuće, one gdje nisu živjele same. Ni po čemu se nije uklapao onako iranski-sjajan među plijesnjive zidove polupodrumskog stana u koji se ulazi s dvorišne strane. Nekoć središnji dio raskošne dnevne sobe u kojoj se moglo skupiti cijelo mnoštvo gostiju uz konjak i desertne sireve s grožđem, sad je bio zapola zataknut pod madrac, jer za njega jednostavno nije bilo dovoljno slobodnog poda. Kad su odlazile, uz nekoliko je kovčega i par kartonskih kutija naredila nosačima da smotaju tepih i utrpaju ga u kamion. Poput nagrade za neuspjeh ili medalje za hrabrost nakon krvave bitke, bilo ga je najlakše i najbrže spakirati. Sve drugo ordenje bilo je znatno teže stihijski otuđiti.
Vladimira Vladimirovna ležala je u sobi na podu u staroj vjenčanici: sprijeda kratkoj i prostačkoj, a odostraga raskošnoj i dostojnoj kraljevskog dvora. Gornji je dio vjenčanice bio uski korzet, iz kojeg su joj zadirkujuće provirivale grudi, ali ipak suptilno prekrivene tanašnim pahuljastim tilom. Ajme, što se naplesala u toj haljini, kako je samo sretna bila. Koliko je ljudi tog dana izljubila i koliko su joj se svi smiješili! Ali glumili su, svi su glumili, svi su hinili. Kako i ne bi, ta tko bi ju ovakvu htio, tko bi me ovakvu htio. Trag razbacane odjeće protezao se od malena otvorena klimava ormara do njezina ležaja. Posvuda cipele, cipele, cipele, haljine, svečane, dnevne, kratke, duge, velebne, sjajne, cvjetne. Raskošne. Pune sebe.
Vladimira Vladimirovna ležala je u sobi na podu u staroj vjenčanici, razbijene glave i slomljene noge. Zrcalo je tako stajalo da je njezin odraz, baš poput kakve morbidne srednjevjekovne slike, bio savršeno vidljiv iz kuhinjice, za kojim je sjedila djevočica. Međutim, pogled joj nije bježao prema spavaćoj sobi, već je bio prikovan za mobitel, na kojem su se već satima u krug vrtjele dječje pjesmice. Hipnotizirano je zurila u vesele piliće na ekranu koji su veselo poskakivali i plesali u društvu svojih nerođenih potomaka u jajima. Ispred nje je stajala golema čaša soka, omiljeni keksi s punjenjem od čokolade i napola pojeden puding od vanilije. Povremeno bi zagrabila žlicom još malo želatinaste mase, a onda bi je držala nadomak usta, ne mogavši odlijepiti pogled od žarkih boja koje su jednoličnim ritmom skakutale ispred nje.
Vladimira Vladimirovna ležala je u sobi na podu u staroj vjenčanici, razbijene glave i slomljene noge, natopljena najjeftinijom votkom. Oči joj bijahu otvorene i na zvuk zvonjave telefona kao da su se trznule, no zatim nastavile piljiti u prazno. Sunčeve su je zrake sustigle i počele joj žariti tijelo. Je li to uistinu sunce što osjeća ili se tako čovjek osjeća kad više za se ne mari, kad više nitko za nj ne mari, kad više život za nj ne mari. Zvonjava je prestala a da se u kući ništa nije ni pomaklo.
Vladimira Vladimirovna ležala je u sobi na podu u staroj vjenčanici, razbijene glave i slomljene noge, natopljena najjeftinijom votkom, a svijet oko nje bivao je sve tamniji. U bunilu joj je odnekud iz prošlosti odjekivalo ono njihovo možeš ti to ipokoji neka ste se vi maknule od njega. Glasno navijanje za unaprijed propali slučaj. Zamišljala je kako mu masna trbušina trza pod naletima gromoglasnog smijeha, kako bi sad samo uživao da zna. Mogla je, mogla je, je li mogla? Svakom je pomahnitalom mišlju disala sve brže, teže i pliće. Vikala bi, jaukala bi, ali iz nje izlazilo nije ništa osim krvi, koja je kao presušena rijeka polako tekla s mjesta gdje joj se poveća krhotina boce zarila u trbuh. Ako ništa drugo, barem joj je bilo drago da boli manje od njegovih riječi i otvorenih dlanova.
Kad je zvono na ulaznim vratima treći put zazvonilo, djevojčica se prenula. Krenuvši, a onda opet nakratko zastavši da poprati kraj pjesme koja se vrtiela tisućiti put, priđe vratima i onako ih djetinjasti plaho otvori. “Nisam sama, mama je tu”, odgovori nekome na vratima. Zatim napravi dva koraka do sobe, virne na sekundu prema mami koja je opet ležala na podu i vrati se nepoznatom gostu.
“Mama spava.” Prošapne. Vrata se zatvoriše.
Vladimira Vladimirovna više nije mogla.
Ines Biškić; Lažni džepovi
Volio bi da se budio uvjeren da je život lijep. No nije dobro spavao danima, tjednima pred put. Sinoć je pomislio da je jedino rješenje da ga netko opali ciglom u glavu kao u crtićima, da se onesvijesti.
Pripaljujući plin da napravi omlet, primijetio je da mu se otkrhnuo lak. Kvragu. Žive boje na noktima činile su mu lakšim cijeli torzo, ali vječito ih je trebalo obnavljati. No prva je na redu Njeno Visočanstvo Kava, gorka s malo šećera kao sve dosadašnje ljubavi.
Srkne prije nego što sjedne. Tek tada primijeti kako kuhinjska zavjesa divlja u želji da se izmjesti, propaljujući se prema suncu. Shvaćao ju je. Berlin, osim dum-dum lasera Bergheina i KitKata, osam mjeseci ne vidi jedne zrake, i zato je četiri milijuna ljudi u ekstazi kad se napokon odluči pomaljati iz nebeske postelje.
Jednom mu je netko rekao da su Zagreb i Beč gradili isti arhitekti, samo što su u Lijepoj našoj zgrade imale dva kata, tamo pet. U Berlinu također nije bilo građevine ispod pet katova, kuća do kuće sva u sjeni, i onda – enogana, sunce napravi savršen pravokutnik po vrhovima. Nizom ljetnih zora ispraćali su se po Schönhauser Allee, dugoj sve od TV-tornja do njegova utočišta.
Majka je pak spavala uz upaljen televizor na kojem su se vrtjele kriminalističke serije. Dolazak doma značio je odzvanjanje samotnim prostorijama: Lieutenant Evans, we found another dead body.
Kao da ga nije dovoljno hvatala nervoza od nadolazećeg nastupa. Kad je prvi put priznao da se želi baviti plesom, majka je ispljucala: Ti? Plesati? Nećeš ti ništa.
Mnogo godina i sukoba kasnije gostima bi brata Ivana predstavljala sa: On je advokat. Potom pokazala na Jana: A on živi u Berlinu.
Svoju je sobu i dalje držala pod ključem. Sjećao se kako joj je prije toga jedva čekao premetati po ormaru kad bi god negdje išla, i koliko je mrzio kad bi isprobao pronađeno blago, istegnuo duge ruke da opipa sve njegove poslastice, a ono – lažni džepovi! Nije se iznenadio kad su mu žene potvrdile da pate za pravima, također ih neuspjelo tražeći po trapericama, haljinama, kaputima, čak i vjenčanicama, pa ih je Jan obavezno šivao na svakoj novoj kreaciji, duboke i široke.
U smirujućoj sigurnosti kave bez društva, za koju se davno prestao smatrati usamljenim frikom, stigne prelistati Meditacije Marka Aurelija. Eto, on je seks nazvao trljanjem tijela od tijelo. Ljudi su se uistinu opterećivali tričarijama, a zanemarivali bitno: pronaći dobra čovjeka.
Podivljala zavjesa rastvori mu pogled na hrast s kojim je odrastao a kojem više nije vidio vrha. Držao se silovito, ponosito. U Janovoj se glavi posloži.
Doma, otupjeti. Biti pristojan, ne ulaziti u detalje. Potom, krenuti na bus za Zagreb, smjestiti se u hotel, otuširati glatke mišiće, doći k sebi. U kazalištu, dobro se razgibati prije navlačenja kostima, nanijeti šminke dovoljno da prenese emociju u zadnji red, učvrstiti je lakom za kosu, ponoviti mantru da je umjetničko djelo na pozornici i izvan nje.
Novinarima govoriti da nije on napustio Gunju, nego Gunja njega.
Marija Krešić; Zapravo ne znam
On mi kaže da nađem ljutnju u tijelu, gdje je osjećam. Ja mu kažem da je u želucu, iako zapravo nisam sigurna je li u želucu jer nije da ja to mogu znati. Tamo samo osjećam nešto, ali to može biti i doručak. On kimne na to jer se i njemu to čini kao najlogičniji odgovor. Ali onda me pita na koji je način osjećam i ja to zapravo ne znam pa kažem da je osjećam kao čvor. On kimne, opet zadovoljan odgovorom. Ali onda me pita da taj osjećaj ispratim po cijelome tijelu. Kaže mi da zatvorim oči i zamišljam kako se spušta u moja stopala i izlazi kroz pete. Ja zatvorim oči i kunem se, pokušavam, ali se ništa ne dogodi. No on vjeruje mojim zatvorenim očima i pokušava me ohrabriti zvukovima kao što su hmmm i mhmm i onda kaže super. Ali zapravo uopće nije super jer ja svoja stopala zatvorenih očiju ne mogu ni pronaći. Na trenutak pomislim da mu kažem da mi je vruće u glavi jer ne mogu naći stopala, ali ako mu to kažem pitat će me pitanja o toj vrućini i je li to nešto na što bi trebali staviti pozornost, a ako stavim pozornost na glavu, vrućina će nestati. Ako mu to kažem, onda će mi reći da to tako obično ide, čemu daješ pozornost ono nema više potrebe tražiti je. Ali tek me onda gubi jer ja ne znam što s tim. Podsjeća me da dišem jer vjerojatno primjećuje da se stišćem, ali ne shvaća da ja već desetljeće nisam razmišljala o disanju. A onda spomene toplinu u tijelu i ja krenem plakati. Sad već znam što će se dogoditi, što se obično dogodi kada počnem plakati. Pita me je li u redu ako mi priđe bliže, pružajući mi maramicu. Kažem mu da može i pogledam ulijevo. Možda ne osjećam stopala ali znam da mi nos nabubri kada plačem pa mi je draže da ga tako blizu gleda iz profila. Kao i uvijek on svoje ruke stavi na koljena, s dlanovima prema gore i pričeka da mu uzvratim pogled. Pogledam ga nakratko jer znam da je to potrebno za nastavak. On kimne i ekstremno toplim glasom kaže mi da su njegove ruke tamo za mene i ako želim mogu ih primiti. Udahnem duboko i on izdahne sa mnom i mrzim to jer onda ne čujem svoj izdah nego njegov. Spustim ruke na njegove i pustim ih da samo leže. Osjetim samo onaj prvi dodir njegove kože, a zatim više ništa, moje ruke su široke do zidova i dugačke do stropa. Ali onda mi kaže da ih pomaknem i to pomogne. Kaže mi da slobodno istražujem njegove dlanove i podlaktice, i ja mrzim taj dio jer zapravo ne želim istraživati ničije dlanove ni podlaktice. Šapne mi da slobodno prstima dodirujem njegove ruke pa okrenem svoje dlanove i krenem ocrtavati mišiće ispod njegovih palčeva i postane mi dosadno. Zatim mi kaže da smijem biti grublja ako želim, dopušta mi da ga gnječim. Kažem mu da smije i on mene gnječit, ali on me zamoli da mu ponovim pa samo odmahnem glavom. Ali da mi on zgnječi prste, izdere podlaktice, primi za ramena i protrese cijelo tijelo, da mi noktima izgrebe bedra i svojim stopalima izgazi moja ja bi osjetila sve. Pita me kako se sada osjećam.
“Super.”