Tomislav Kuzmanović: Ljubav i mržnja prema tekstu stalne su emocije prevoditelja

Tomislav Kuzmanović: Ljubav i mržnja prema tekstu stalne su emocije prevoditelja

Pitali smo našeg dragog Tomislava Kuzmanovića, meštra od prevođenja, nekoliko pitanja o iskustvu rada u CeKaPeu.

 

Koliko dugo vodiš radionicu književnog prevođenja u CeKaPeu?

Dugo. Čini mi se od 2009. Nekih trinaest ciklusa.

Jesu li polaznici/ce češće studenti/ce anglistike ili ljudi koji se žele okušati u prevođenju nevezano za akademsko zvanje?

Među polaznicama i polaznicima ima studenata, netom završenih i onih koji još studiraju, uglavnom s različitih filologija, moglo bi se reći i da su većina. Ali ima i polaznika koji nisu nužno jezičari.

U ovoj radionici naglasak se stavlja na prevođenje na hrvatski, odnosno, kako ja to volim reći, naglasak je na pisanju prijevoda na hrvatskom jeziku. Mislim da se po tome i razlikuje od ostalih radionica prevođenja. Naime, moja je polazna točka da onaj tko prevodi mora dobro poznavati jezik s kojeg to radi, i mora preuzeti odgovornost za to da je njegov ili njezin prijevod točan (premda je točnost prijevoda po meni vrlo upitna kategorija jer prijevod ovisi o interpretaciji, a književno se djelo rijetko može interpretirati na jedan način, odnosno ako se može, onda je ta književnost dosadna). Isto tako, u prijevodu je strašno teško nešto podvaliti – nije nemoguće, ali ako prijevod pažljivo čitamo, ta vrsta podvale vrlo brzo izlazi na vidjelo.

Koja je glavna razlika između književnog i ostalih vrsta prevođenja?

Čini mi se da je o tim razlikama nezahvalno govoriti. Na primjer, mogu reći da je književno prevođenje zanimljivije i kreativnije od drugih vrsta prevođenja; ali je istovremeno jednako dosadno, iscrpljujuće i detaljno kao i bilo koje drugo. Ono što volim reći polaznicima jest da mi se čini (u nekim idealnim, vrlo romantiziranim uvjetima koji možda i ne postoje) da se u književnom prevođenju može uživati na jednak način na koji se može uživati i u pisanju. Naravno, to znači da može i frustrirati isto onoliko koliko to može i pisanje. Ima tu i ono da je književno prevođenje zapravo otkrivanje: novih autora, novih stilskih postupaka, novih načina promišljanja svijeta oko sebe koji se onda unose u neki kontekst koji nam je (valjda) poznat, u kontekst vlastitog jezika.

Što najčešće prevodite na radionicama?

To ovisi o polaznicima. Prevodimo ono što oni odaberu. Volim ih nagovoriti da prijevodi budu raznorodni – da to bude i proza, i poezija, i drama, i dječja književnost, ponekad i strip i slično. Ideja je da se u sklopu radionice radi na mini-projektu i da na kraju ciklusa polaznici imaju gotov, objavljiv prijevod. Svi u radionici smo istovremeno i publika na kojoj se prijevod testira, i urednici koji rade na prijevodu s prevoditeljem, a na kraju i kritika, ponekad oštra, ali uvijek dobronamjerna, koja želi prijevod učiniti boljim.

Što polaznici i polaznice vole čitati?

Zaista ne znam, znam da čitaju puno i raznoliko i da u jednom trenutku ne vole više čitati to što prevode. Ali to je uvijek tako, ne može drugačije. Ljubav i mržnja prema tekstu koji se prevodi, stalne su emocije svakog prevoditelja.

Možeš li podijeliti s nama neki CeKaPeovski trenutak koji ti se urezao u sjećanje?

Ne mogu, ne bi bilo pošteno izdvojiti jedan jer je svaki trenutak na radionici književnog prevođenja spektakularan i ureziv u sjećanje :).

V.B.