PostFestum 2: Zašto pišemo?

ShiftShaper

PostFestum 2: Zašto pišemo?

Rujan za CeKaPe nije samo početak novog semestra.

 

Za leđima nam stoji još jedna sedmodnevna škola pisanja. Na prijelazu iz dvorca u svakodnevicu osviještavamo što se sve u nama promijenilo, a u sedam dana intenzivnog rada imamo osobnih promjena na izvoz.Prijavi se na ljetnu školu u Staroj Sušici!

Neki ljudi mi cijeli život govore da su moji hobiji gubitak vremena. Uvijek sam mislila, kad ne bi bila ta jedna stvar koja je trn u oku, bila bi neka druga.

Recimo, kako planiram zajednički život s Markom počeli smo stavljati neke stvari na papir. Rekao je da možemo imati mačku, ali samo jednu. Složila sam se da ne moramo uopće držati mačku ako ju neću imati u trenutku useljavanja (u smislu, neću novu tražiti po cesti). Mislila sam da mu smetaju dlake.

“Super!” razveseli se on. “Onda mogu nabaviti vjevericu.”

Vidite, ako nije jedna stvar, onda je druga. Da ne pišemo, radili bismo nešto srodno. Uzgajali bi tu prokletu vjevericu. Ljudi koji nam predbacuju resurse koje trošimo na svoje interese češće no rjeđe provedu tri sada dnevno na fejsu. Ako nije jedno, uvijek je drugo. Dan ima dvadeset i četiri sata. Negdje to mora otići.

Radije bi da mi odlazi u kreativni odvod u koji Sanjina priča ide. Referenca na odvod ovdje ne stoji kao nešto loše, već je asocijacija na našeg omiljenog književnog klauna s kojim se planiram suočiti u kinu, počeo je igrati. Ako ne znate o kome pričam, nemojte pokušati saznati. Još gore, nemojte odjednom oko ponoći (pogodite što sam sinoć radila) istraživati nelagodnu povijest zločina koje su počinili klauni.

Od najstrašnijih iskustava Stare Sušice, Srebrenka Peregrin je napisala, “Pokazalo se da tamo stvarno ima vukova (doduše, taj jedan je prepariran) i duhova (literary not literal), ali nitko mi nikad nije rekao da ću također stvarati od ranoga jutra, družiti se do kasne večeri, a smijati se po čitav dan; da ću upoznati divne ljude, uživati na odabranoj radionici i ne htjeti se vratiti kući. ”

Preparirani vukovi i literarni duhovi, zvuči okej, čak i za strašljivicu poput mene.

 

Misterij pisanja u odnosu na sintezu postojanja.

 

Nekada umjesto kolumni i priča pišem to-do liste. To su vam one iritantne stvari koje stavljate na papir večer prije ili jutro uoči, obično dosta nadobudno (sutra ću biti bolji čovjek, usisat ću cijeli stan, dovršit ću knjigu, započet ću knjigu, zamijesit kruh, nacrtati autoportret, kupiti hranu za mačke i najveća laž od svih: odradit ću trening). Zanimljivo, kad dođete doma navečer, shvatite da ne želite prati rublje, vježbati uz youtube video ili učiti kineski.

Unatoč stalnom zaostatku, to-do liste su zauzele mjesto nekadašnjih dnevničkih zapisa. Nismo na oprezu kada ih pišemo, one bilježe naše želje i htijenja kroz tijek vremena. Nema autocenzure. Opet više volim otići na planinu i pisati o onome što sam doživjela i osjetila umjesto da trčim za vlastitim repom, vrteći se u nezaustavljivom krugu postojanja.

Radije nestanem na tjedan dana, pronađem dadilju za zlatnu ribicu i promijenim poziciju svojih izazova. Sve, baš sve što nas tišti u perspektivi izgleda manje.

 

Utjecaj šume.

 

Možda je nekome to čudno, možda se radi o posljedici šume, možda stvarno nismo dovoljno dobri čitatelji, a kamoli pisci, ali tako mi svega, uživat ćemo u tome koliko god želimo i možemo. Kada pročitam Mirelinu priču, ne mogu ne pomisliti da ipak ima nade za sve nas koji lutamo sa olovkom u ruci.

Mirta Jušić Dovođa nam priča kako je nakon CeKaPe tretmana shaken AND stirred poput dobrog koktela, “Da parafraziram dedu Micka, nisam dobila ono što sam očekivala na temelju svih ranijih iskustava u CeKaPeu, ali sam možda dobila baš ono što mi je trebalo 😉 Doslovno nije bilo niti jednog člana u našoj grupi koji nije izišao s radionice bitno drugačiji od onog kakav je došao, a to je odlika glavnog lika u dobrom romanu, koji je tijekom radnje romana prošao kroz transformacijsku vešmašinu.”

Do iduće ljetne škole, želim vam puno transformacijskih centrifuga, da vas u odvodu ne čeka klaun i jednu magičnu jesen (sezona kuhanog vina samo što nije).

 

 

#ShiftShaper

P.S. Pogledaj kako nam je prošle godine bilo u Triblju, a ako za semestar pisanja u Zagrebu ili Rijeci nemaš hrabrosti, usosi one najmlađe koji se ne mogu buniti. Ako nije jedna stvar, onda je druga, nešto im se mora svidjeti. 🙂