SEDATIVI SU MENTALNE ŽIVOTINJE
Nakon pet zelenih Apaurina od pet miligrama
Hrvatska izgleda još ljepše kao Lijepa Naša.
Pokraj mene sjedi djevojka iz Austrije
u oskudnom kupaćem vremenu.
Gorivo u njezinoj kosi je vjetar.
Na Lokrumu Austrijanka i ja razgovaramo s paunovima.
Slom i svečanost intelekta u punom su zamahu.
Okrajak plave sline iz Mrtvog mora blista
na našim usnama koje znaju da neće kušati vječnost.
Sve je uzalud, rekao sam djevojci. Moja diktatorska mašta
rasprostire se u svakoj turističkoj osobi.
Neshvaćeni postaju slavni.
Banalnost je najjača droga.
Životinjsko carstvo je napunjeno čokoladom.
Nikad više neću piti Apaurine i ostale sedative.
Želim promatrati svijet bez mentalnih životinja u sebi.
Želim patiti. Sreća je tada jača, veća, bez sapunice i smeća.
Želim patiti bez lijekova.
Milko Valent, prozaik, pjesnik, dramatičar, esejist, teoretičar i kazališni kritičar. Rođen u Zagrebu 1948. godine. Poznat po svojem provokativnom i hrabrom pisanju u kojem provokacijom razbija društvene tabue. Ova je pjesma iz najnovije zbirke poezije “Pustinja”. Objavljena je ranije u časopisu Tema (broj 5/6 2014.g.) u kojem je objavljen i izvrstan intervju s Valentom, u kojem govoreći o svojem romanu “Umjetne suze” iz 2014.g. našu epohu definira kao “epohu banalnosti”.