Ljiljana Matković: Muška krv

Ljiljana Matković: Muška krv

 

CeKaPeova biblioteka Prvi korak pokrenuta je u studenom 2010. romanom Ljiljane Matković, Muška krv. Ljiljana Matković dugogodišnja je polaznica našeg Centra. Ona je s nama od 2007. a to znači od prve radionice. Počela je s radionicom drame, gotovo dvije godine bez prekida nastavila s kratkom pričom i završila na radionici scenarija. Nakon kratke pauze u kojoj je gotovo završila i svoj drugi roman, Ljilja u ljetnom semestru 2012. upisuje radionicu proze kod Marinka Koščeca.

Svojim prvim romanom Ljilja je naprvila prvi korak u svijet književnosti, ali prohodala je odmah, još onoga dana kada smo sjedili u prepunoj dvorani Matice Hrvatske i promovirali Mušku krv, autobiografsku priču o odrastanju, o ljudima koji su prošli kroz njezin život i mijenjali ga samo onoliko koliko im je ona dozvolila, o rodnom gradu Osijeku u kojem je provela divne, ali i teške godine bolesti, ljubavi, dokazivanja i borbe za ono što joj je bilo i ostalo najvažnije, za obitelj. Jer, Muška krv je ipak najviše roman o obitelji i najvažnijoj osobi u njoj, Špercu, njenom ocu.

Prvo izdanje romana vrlo brzo je rasprodano, a jedan je primjerak došao i u ruke komisije za nagradu “Fran Galović” za roman sa zavičajnom tematikom, koja je odlučila da Muška krv uđe u najuži izbor, a Ljiljino se ime našlo uz vodeća imena hrvatske književnosti kao što su Miro Gavran, Ludwig Bauer, Miroslav Slavko Mađer, Helena Sablić Tomić onda si siguran da noći sumnje, izbacivanja, ispravljanja i “još samo jednog čitanja” nisu uzalud probdjevene.

 

Danas Ljilja trči punom brzinom. Nedavno je na Javni poziv za poticanje razvoja scenarija koji je objavio HAVC poslala prijavnicu i scenoslijed po romanu Mušku krv, a dovršava i novi roman.

Ljilja je u ovih pet godina u CeKaPe stekla puno prijatelja. Ona je vedra, vesela i druželjubiva osoba kojoj nikada nije teško pročitati nečiji tekst i reći svoje mišljenje. I nikada vas neće odbiti ako poželite “na kavi” čuti što ona misli o vašem tekstu. Ljilju najbolje opisuje riječ njezinog zavičaja, “lega”. I to bas u muškom rodu. Dok je ne upoznate, pročitajte Mušku krv i znat ćete da je tako.

 

A dok je ne pročitate, evo što Ljilja kaže o radionicama, književnosti, svom prvom romanu i onom koji ćemo uskoro vidjeti na policama knjižara.

1. Ljiljo, kako bi ti sebe opisala? Kao legu ili legicu:) i što bi rekla svim budućim kolegama koji razmišljaju o tome da li će od radionica pisanja uopće imati neke koristi.

Opisi mi teško idu. Taj problem sam malo dotjerala na radionicama. Zato je možda najjednostavnije: Lega i legica sam i to bezrezervno. Tako doživljavam sve polaznike Centra, pa se tu krije i odgovor na drugi dio pitanja. Svaka radionica donosi puno istinskih prijatelja, nove spoznaje, mijenja način na koji prilazimo svom tekstu, pa se ne mogu ni nabrojati sve «koristi». Učiti, razgovarati, družiti se i razmjenjivati tekstove s osobama koje iz istog razloga dolaze na radionicu i sklapanje prijateljstva je neprocjenjivo.

2. S kakvim si očekivanjima došla u CeKaPe i koliko su se ostvarila?

Došla sam s ciljem da napišem dramu, ali ispao je roman. Nastao je slučajno iz jedne kratke priče koju sam pisala kao domaći uradak. I tako priča po priča, na radionici Kratke priče nastao je roman. To ne znači da sam odustala od drame. Mislim da ću ponoviti radionicu drame i uvjerena sam da ću u konačnici napisati dobru dramu. Nisam očekivala da će sve radionice: Drama, Scenarij, Roman, Kratka priča, biti u toj mjeri poticajne kao što su za mene jesu. Zato mislim da nikada neću odustati od radionica. Osim što se puno toga nauči, radionice su poticajne i napiše se puno više no što sam u početku mogla i zamisliti.

3. Što je najljepše ili najbolje na radionicama, a što je ono što te možda razočaralo ili nije ispunilo tvoja očekivanja?

Za mene su radionice iznad očekivanja, a najbolje je što sam s vremenom naučila kako očistiti tekst, kako se rastati od teksta za koji često mislimo da mora ostati u priči, a i puno sitnih vježbi kao što je stvaranje lika, situacije, opisa. Nemoguće je sve nabrojati što se nauči kroz kao što sam ja prošla četiri radionice, s tim da sam neke ponovila po dva, a neke po četiri puta.

4. Bez voditelja ne bi bilo radionica. Tvojih pet godina u centru govore puno i o njima. Vjerujem da ne bi bila tako dugo da nisi bila zadovoljna. Ali što je ono u čemu su ti oni ipak najviše pomogli?

Pomogli su u svemu po malo. Od ideje, strukture teksta, čišćenja teksta, poznavanju vlastitih likova, ali i mjesta gdje se radnja odvija. Sve je to niz, poput niski bisera, slaže se jedan na drugi i nemoguće ih je sve nabrojati. Ne mogu izdvojiti što je najvažnije, jer svaka ta perlica je važna, a radionice su ona nit koja ih sve povezuje. Što ih je više, ogrlica je jača.

5. I naravno, svakog se uspješnog autora, a ti to jesi, nakon prvog romana pita: što je slijedeće? Znamo da postoji slijedeće, ali ne znamo što i kada ćemo ga moći čitati?

Da. Nadam se da ću napisati uspješan krimić. Ako i ne uspije iz prve, pisat ću drugu knjigu socijalne tematike. Sve to ću «izbrusiti» na sljedećim radionicama, jer jako je važno pročitati svoj tekst, čuti različita mišljenja i onda prići izmjenama i dopunama teksta. Svi pisci kažu da imaju prijatelje koji čitaju njihove tekstove u nastanku. Na radionicama svi čitaju i svi pišu. Baš to je neprocjenjivo, jer kritike znaju biti vrlo oštre, a što oštrija kritika, to je veća prilika da tekst u konačnici bude dobar.