Na prvom ovosezonskom „Pjesničkom dvoboju“ 11. listopada u krcatom Express baru Josipa Marenić ugostila je dvije mlade i talentirane pjesnikinje, Mariju Dejanović i Moniku Herceg.
Centar za kreativno pisanje 2015. pokreće ciklus tribina pod nazivom „Pjesnički dvoboj“ u svrhu promicanja pismenosti i razvoja poetskog jezika te afirmiranja mladih autora.
Dvoboj je forma u kojoj nakon moderiranog razgovora na kojem predstavljamo autore i njihov rad, pjesnici i pjesnikinje čitaju svoju poeziju, nakon čega publika bira pobjednika dvoboja, kao i najbolju pjesmu.
Pobjednica listopadskog dvoboja je Marija Dejanović, a donosimo i najbolje pjesme po izboru publike.
____________________________________________________________________________________________________________________
MARIJA DEJANOVIĆ : ISPRAĆAJ
MONIKA HERCEG : 2003.
____________________________________________________________________________________________________________________
MARIJA DEJANOVIĆ, Ispraćaj
Uši njezine mačke polovice su suhe smokve.
Dva su pola malenog otoka
jedan drugome okrenut leđima.
Ispratila ih je onako kako se ispraća brodove
kad zavijen u gomile platna
iščezava netko drag.
Tješim je – jesi li znala
u djetinjstvu sam lijevala vosak
u prazne polutke oraha,
u njih ubadala papirnata jedra
i puštala da odu niz rijeku.
Bila sam gotovo mitsko biće, jedina presječenog korijena.
Nosila sam krunu čudnoga narječja.
Pretvarala šutnje u prijatelje.
Jer se majka savijala pod teretom bijega
imala sam slobodu podstanara:
skrivanje, rijeka, kuća od vlage,
brat asmatično čekanje.
Kad se vrati, prepoznat će te,
prepoznat ćeš ti nju ako ona tebe neće
kao da si dom što je jednom napustila
i njegovi se zidovi truse u trajanju.
Mačka, kad odlazi, ne nosi torbe
zato što nigdje ne prebiva dugo.
U trbuhu joj rastu četiri tuge
kao krumpir davno posađen
u dvorište novih stanara.
____________________________________________________________________________________________________________________
MONIKA HERCEG, 2003.
prsten feder još jedan prsten i nekoliko kovanica
sve su to pronašli u bakinom trbuhu na rengenu
dugo smo gledali u sliku i nismo se mogli složiti
je li ludost nasljedna ili zarazna
još godinama poslije nije nam prilazila
bila je polusrna polubaka
s blatom na kopitima bojali smo se da će
nas zamazati da će u nas posaditi sjemenje jeseni
koje će nas obrasti, kao korov
duboko u svom trbuhu čuvajući zavjete mog oca
rekla mi je da je imala puno momaka i jelena
jednom su je našli, priča se, i s popom
kraj potoka