Fran ima svijetle oči i meku kovrčavu kosu, njene su oči ugljen, a kosa ravna kao slap. On ima snažne ruke i duge noge, njezine su ruke tanke, a bokovi i bedra široki kao dva sljubljena pramca. Rođeni su iste godine, on je Bik s podznakom u Raku, a ona Račica s podznakom u Biku, oboje imaju dvojke preklopljene preko jedinica i madež u dnu trbuha. Njegovi su prsti crveni od topline, a njezini bijeli svih dana u godini. Njegovi su bili hladni samo na sprovodu. Bio je bljeđi od Bowieja s postera u njezinoj sobi. Zato ga je primila za ruku i gurnula im šake u široki džep svoga zelenog kaputa. Poslije su govorili da je sprovod bio poseban. Jer su došle obje žene, i njezina i njegova mati. Stale su jedna kraj druge i onda ih šapatom upoznale.
Fran radi u zapadnom, a ona u istočnom dijelu grada. Ona se vraća oko četiri, a on pola sata kasnije. Ona već pripravlja ručak, on donosi kruh i voće. Oko šest piju kavu, on nesicu, a ona crni čaj s mlijekom. Njegov je posao zahtjevan i zanimljiv. Ona se izvali u ljuljajućem stolcu i sluša što mu se sve dogodilo toga dana. Njezin je posao dosadan i predvidljiv, ali on bi se sutra zamijenio s njom.
Između njihovih soba dugačak je, mračan i prazan hodnik. Noć uranja u san kao u crno perje, omatajući spavaćicu oko njenih teških nogu. Ne mora pogledati na sat, zna kad će ga osjetiti iza sebe. On liježe nečujno, ovijajući se oko njenih leđa. Njegove su nježnosti spore i duge, a dodiri sigurnost nebosklona. Njegov je dah s dalekih plaža, koža od svile, žudnja kanibala. Ona mu lomi prste koji odugovlače, vuče ga među svoje noge, među strme obale. I magla se uvija nad rijekama, i uranjaju divlje patke, i zmaj kriči nad ponorom, i razbojnik zamahuje žezlom, i polijeću lude ptice, i urliču hajduci, a divlja voda ponire u bezdan pun rascvjetanih koralja. Noć se zatim polako pretače u molitve i blagoslov, dok u zraku ne ostane samo miris nježne palisandrovine.
Jutro je natopljeno Schubertovim sonatama iz njegove sobe. On se budi prvi, pušta vodu, brije se, umiva, pristavlja vodu za čaj. Zatim šutke doručkuju tost s maslacem i džemom i iz stana izlaze zajedno, svatko na svoju stranu grada.
Ovaj stan kupio mu je otac. Ona tog čovjeka nije poznavala, jedini njihov susret bila je njezina šaka ružinih latica po njegovu sanduku.
Dok si ne nađu nekoga, neka su zajedno, slažu se njihove majke. Njegova katkad doputuje na dan-dva, ali ona ne može biti u društvu te pretjerano srdačne žene. Tumara tada Gornjim gradom i uživa se zamišljati nekom drugom, i svoj život kao neki stvarni život.
Zamišlja se kao ratna bolničarka s uškrobljenom pregačom, kako pažljivo previja ranu na nečijoj obamrloj glavi. Ili se vidi na tratini u bijelim bermudama kako s mužem i sinom igra badminton. Ili živi u Hare Krišna hramu i smiješi se u narančastom sariju.
Bilo je i drugih muškaraca, ali teško se ona sjeti njihovih lica, više pamti usne koje govore, a ona ih ne čuje. Jer su tanke, velike, ispucale, sa slinom u kutovima, ili sa zadahom. Teško se ona sjeti njihovih tijela, pamti tek poneku ruku koja je grli, a njoj je mučno od tuđeg pazuha. Sjeti se poneke hrapave kože, spolovila koje nije željela upoznati, hladne sline i pogrešnog dodira.
Jednog je čak dovela u stan. Zatečen je stao kad je ušao u hodnik i vidio Frana, jer ona mu ga nije spominjala. I tad joj se više nego ikad učinilo da je njezin život stvarni život. Gledala je Frana pravo u oči dok je tom muškarcu mirno izgovarala istinu: „Ovo je Fran i ovo je njegov stan, a ja sam kći njegova oca.“