Zašto ne pišemo kao naši stari?

početak neke dobre priče

Zašto ne pišemo kao naši stari?

…i trenutni promet u Zagrebu.

Prijavi se na ljetnu školu u Staroj Sušici!

Dođi u Dvorac.

Sjela bih i napisala kako je bilo na sinoćnjem završnom čitanju u Botaničaru, ali netko je otvorio Jurišićevu pa zatvorio Savsku i stigla sam tek na kraj kad smo osim redovitog inventara u Botaničaru ostali samo mi luđaci s olovkama kraj isključenog mikrofona. Tak da ne znam zapravo kak je bilo, ali ću reći nek vam je žao što niste bili skupa sa mnom. Šiftšejperica se barem potrudila.

Kao da prometni problemi i posjete polugodišnjih migrena smrti nisu dovoljne, kreću gnječenja po sparinama, tlakovima, #kamoćešnamore i ostalim sredovječnim problemima modernog čovjeka na rubu zatvorenog komadića Savske.

Ne znam kako vi, al ja sam spremna prionuti nazad pisanju onak dok mi mozak kuha u lubanji kao da inače kuhaju ideje. I to ako ne padne još koja kiša u “pljujem na tvoje otvorene prozore” stilu jer dok zatvoriš jedan, ispod drugog prozora već bude poplava, a mačka je sagradila arku i pluta na površini lokve.

Znate kak se prozor kaže na francuskom? Le fenetre. Ima i neki naglasak, lijena sam ga staviti. Cirkumfleks neki vrag.

 

Je li pisanje loše za zdravlje?

Uglavnom, pere me neka intelektualna renesansa i puno pišem. Ne morate se brinuti da previše ozbiljno, tko je to vidio biti. Nekada čisto slučajno tako zvučim, to je zbog fundusa riječi koji skupiš na filozofskom tako da zvučiš u pravu čak i kada nisi.

Trenutno je u modi biti autorefleksivan, valjda bolje nego autodestruktivan, pa komentiramo jedni drugima ljude i događaje, analiziramo i pišemo. Ima stvarno svega. Od optužbi za plagiranje zato jer je netko guglao “ime prezime plagijator” pa je krunski dokaz to što algoritam pretraživača stvarno od tri unesenih riječi izbaci rezultate za prve dvije do kojekakvih uzdizanja inspiracije u umjetničkom radu i “prije je bilo bolje” spika (prije smo bili nadahnuti, sad smo manijaci).

 

O pisanju i spisateljskom prigovaranju.

Ljudi pišu, to je činjenica (pa osim u svoj ekran gledaju u tuđi i provode dane guglajući “ime prezime plagijator/ica”). Čak i u posve prizemne, svakodnevne i poslovne svrhe, ljudi moraju jako puno pisati, rukom i tipkovnicom. Masovno pišu novinari, istraživači, prevoditelji, amateri, pisci i tko zna tko još, vjerojatno i moja zubarka piše roman koji skriva u ladici (nadam se da nisam unutra).

Sva ta masa tekstova osim što završi u košu za smeće ili u ladici recepcije zubarske ordinacije, nekada dođe na internete, u tiskare, po kioscima, u časopise (u zadnje me vrijeme zapravo pere želja da pišem za časopis samo zbog zvuka šuškanja papira među prstima).

Ok, ajmo reći, nešto od sve te produkcije završi među čitateljima. Super. Ne ulazim u to jel se piše previše, premalo, jel se čita prepuno ili nedovoljno. Zanimljivo, znaš od drugih čuti da ne pišeš dobro, ali nikada ne čuješ da loše čitaš kao da je čitanje s razumijevanjem privilegija koju svi imamo u startu.

Jako često čujem i čitam ta brujanja kako su tekstovi dovršeno-nedovršeni, da se dovoljno ne čita (valjda zato jer hrpa autorica i autora odbija imitirati druge), da se ne čita ono što bi se trebalo čitati, da je tekst kopija filmova sa tv-a (Santa Barbara, #ibogatiplaču đir), u svakom slučaju da ne vise nad svojim radom sa dovoljno kritičkim okom.

Mislim da se takve ideje rađaju iz dva razloga:

  1. Imamo totalno krivu percepciju. U svakom vremenu i svakoj književnoj vrsti, uvijek se puno pisalo, tiskalo, proizvodilo i nisu izdavali samo Balzac i Dostojevski tako da je bilo puno smeća kroz koje se čitateljska publika oduvijek morala probijati. Uvijek. Nikada nije bilo pastorale kada je sve bilo cakum-pakum. To što sada sa privilegirane pozicije generala poslije bitke gledamo na prošlost ne znači da bi sadašnjost trebala biti imuna na iste boljke. Još nismo prošli kroz filter.
  2. Ovaj razlog sam zaboravila dok sam pisala prvi.

 

Ja sam ono što čitam… ali samo kad me drugi vide.

Ako tražimo samo “velike” pisce za čitanje, a da to nisu oni za koje već znamo, nećemo ih pronaći. Nećemo ih pronaći jer su oni danas još “mali”, tj. tako na njih gledamo jer nitko nije upalio vatromet. I često su cure. A cure ne mogu biti “velike”, kaj ne?

Uostalom, svi smo veliki u naših 5-15 minuta slave. Nema dovoljno mjesta da svi razviju krila. Pravi smo kokošinjac. Ti moraš biti manijak da na već krcatom tržištu ideš napraviti nešto svoje i to onda ko zadnji luđaMilena Benini - Svećenica Mjesecak pokazuješ ljudima uvjeren da će im se svidjeti, samo ako bace oko. A mi svi nemamo baš oči na bacanje. Samo dva komada u glavi. I tu nastaje razdor između pokazivača i ovih koji ne bi gledali. Ako te samopouzdanje, ego ili narcisoidnost ne drže nadrealnu količinu vremena, nećeš ništa napisati ni pokazati ikome, ikad. I tu bi priča stala.

A nekako svi mi i dalje pišemo, i sastajemo se na čudnim mjestima gdje jedni drugima čitamo i dajemo si izazove i nekako razvijamo to malo kokošje krilo. Najmanji je problem kada je tekst nedovoljno uređen, nedovoljno “velik”, kada ne vrišti “pogedaj ovo, ovo je bitno za epohu”. To su sve popravljive mehanike. Iako mislim da nitko ne želi da im tekst vrišti ono o epohi.

Ne mislim da već nemamo autora i autorica koji će nam danas-sutra postati neke uglađene veličine, zlatni standardi. Samo što nam je teško vidjeti ih. Njihove knjige su na donjoj polici, nisu prošli na otkupu, nisu baš svaki dan u novinama, a kad i jesu onda ih zguraju u ono malo kulture što je ostalo, možda su još pisci ladičari, možda ni nemaju knjigu vani, možda su jučer došli prvi puta čitati nešto svoje u Botaničaru.

 

U potrazi za izgubljenom reprizom.

“Veličina” se ne nalazi u stilistici nekog prošlog vremena, pa niti u onome što nam povijest, trendovi ili kulturni kolonijalizam ispljunu. Test vremena često bude test slučajnosti. Danas i sada se stvaraju norme, jezik i pismo koje će sutra nekome biti klasika.

Pazila bih se kritika filmičnosti teksta u vrijeme kada jedna serija kao što je Black Mirror uspijeva biti tekstualnija od mnogih kratkih priča, novela i “palac gore” komentara na fejsu. Jeste li ikada pročitali scenarij Blade Runnera? Mogao bi posramiti mnoge “velike” tekstove ako bi na takav način – veliko/malo, bolje/gore, gledali na stvar.

Trenutno puno toga što izlazi van u domaćoj sferi pišu generacije koje su nakon posvjedočenog rata odrasle uz TV ekrane; maštamo o Marsu dok još uvijek na Zemlji nismo baš voljni ubaciti plastiku u kontejner za reciklažu. Igramo video igre, gledamo Wonder Woman i Handmaiden’s Tale s onim žarom kojim su nekada ljudi sjedili uz toplu vatru u Lascaux pećinama slušajući priče o lovu, o biku prekriženih nogu, o crvenoj kravi i kineskom konju.

Možda to jesu bile priče s poukom, nekome u pećini je opisivan svijet s vanjske strane, možda su djeca tako učila o lovu, a svi zajedno o brojnim opasnostima, načinima ponašanja i kretanja životinja, ljudi, godišnjih doba. I oni koji su tako odrasli su pričali sve te iste priče u koje su dodavali vlastito iskustvo – s vremenom su se stvari mijenjale.

ekranMi koji smo odrasli s ekranima pričamo iste priče iz Lascauxa: govorimo vam čega se iz ekrana treba čuvati jer kada se ugase svjetla, jedino što u ekranu ostane je tvoj vlastiti odraz.

Naši tekstovi i priče su živa svjedočanstva postojećeg vremena, a ne imitacije tuđeg iskustva. Umjetnost ne može drugačije. I Gospodari prstenova su reakcija na svjetski rat, dosanjan u rovu.

Ne trčimo za veličinom, ne bojimo se ružnoće. Mislim da je to itekako dobra podloga za stvoriti klasik budućeg vremena. Ako će se tada itko uznemiravati oko titula i pridjeva i zašto ne pišemo poput naših starih.

A za traženje plagijata, tu je copyscape, dajte se tehnološki unaprijedite dok trolate.

#ShiftShaper