Vaše novogodišnje odluke osuđene su na propast.

Početak neke dobre priče.

Vaše novogodišnje odluke osuđene su na propast.

Kad sam bila curica čitala sam Lovca u žitu, čitala sam Adriana Molea, čitala sam Koko u Parizu i gdje je više bio, čitala sam 5 prijatelja, Zabranjena vrata i čitala sam Jenkija na dvoru kralja Arthura i svašta sam još čitala i nešto što me muči je to gdje su u lektiri, u školskoj knjižnici ili bilo gdje bile priče o odrastanju za curetke poput mene? Zašto kroz neke priče o osobnoj transformaciji moram prolaziti kroz muške likove umjesto kroz sebe, zašto bih se trebala poistovjećivati s Emmom Bovary umjesto s Holdenom Caulfieldom? Kopkalo me, i zato sam odlučila početi pisati coming-of-age priču za cure. Podijelite ju s curom koja upravo odrasta ili je odrastala jednom ne tako davno.

 

Podvlačenje crte.

 

Došlo je to doba pa valja provjeriti jeste li rezimirali prosinac 2017. i siječanj 2018. pod pritiskom samoprozvanih stručnjaka, life-coach tipova i prodavača planera? Ili furate vlastiti film znajući jako dobro da je toliko vremena posvetiti planiranju ravno slomu živaca na koji se zapravo pretplaćujete kada upišete e-mail u obrazac za newsletter koji nudi “nigdje drugdje viđene” metode upravljanja vremenom, produktivnosti i kako se, ne znam, ustati sat vremena ranije? Kao da su maltene izumili kotač i omotali ga u toplu vodu (Znaš kak ćeš ustat sat vremena ranije? Navineš budilicu i digneš se. Znanost, jelda?).

Nisam ništa rezimirala. Nisam čak ni Goodreads profil apdejtala mjesecima i opet će mi ljudi govoriti da ne mogu vjerovati kako tako dobro piše netko tko tako malo čita (kad bi postojala pasivno-agresivna olimpijada, osvojili bismo sve medalje ikad).

 

Nije da ne čitam, samo sam lijena zapisat.

 

Ove godine ne gledam iza sebe, ne pratim bilješke, to-do liste sam davno bacila kroz prozor (ovo zadnje je laž). Šibam dalje, a voda kuda odnese. Možda se čini da je rezultat kaos, al imam 3 banke i naučila sam vjerovati strujanjima voda.

Svoj sam film stavila u staru Holgu 120n, možda vas povremeno počastim njenim fotkama. Umjesto naprijed u kvazi svemirsko doba (internet of things gadget fore gdje ćeš moći igrati šah s frižiderom dok ti neki ransomware ne blokira vrata), hodam nazad u mehaniku, analogiju i poprilično opipljivu stvarnost. Ništa filteri, samo nasumični prodori svjetla kroz rupičasto kućište.

 

Bilanca nematerijalne kulture.

 

Neki sam dan zaboravila nahraniti Mici. U kuhinji sam imala osjećaj da me nešto promatra iz mraka, i bila je to ona – moja pitoma kućna mačka! Prošetala se po cijeloj tipkovnici laptopa, s užasom sam shvatila kako je otvorila control panel i tipkala, tipkala, tipkala… možete se smatrati sretnima što nije kolumnu izbrisala (pokušavala je u prošlosti).

Srećom, dani postaju sve dulji, što će reći da smo malo manje ludi kada smo izloženi sunčevom svjetlu. Prešli smo točku suncostaja, prvog dana zime i najdulje noći u godini. Ona je uvijek kritična – takva su sva rubna mjesta, liminalni prijelazi, transformacije i promjene. Isusov rođendan se u kalendar smjestio skoro u isto vrijeme. Nevjerojatno je kako su te neke svetkovine sinkronizirane, zar ne?

Sigurno je slučajnost. Da je to detalj iz knjige koju čitate, možda bi to bio trag ili samo deus ex machina. Ovisi, zapravo, čitate li Gjalskog ili Gaimana ili nekog trećeg – čudnog, drugačijeg i nepoznatog. Zapravo, kad ste već tu, odvažite se pročitati transmutaciju 14-satnih tvorničkih smjena u niz riječi i rečenica.

 

I swallowed an iron moon
they called it a screw

I swallowed industrial wastewater and unemployment forms
bent over machines, our youth died young

I swallowed labor, I swallowed poverty
swallowed pedestrian bridges, swallowed this rusted-out life

I can’t swallow any more
everything I’ve swallowed roils up in my throat

I spread across my country
a poem of shame

Iron Moon: An Anthology of Chinese Migrant Worker Poetry

 

Čitati naglas, voziti se praznom cestom, spotaknuti se preko vlastitih nogu.

 

Dat ću vam mali savjet: što god radili, tražite sličnosti. Razlike je lako uočiti, lako je oko njih prigovarati, najlakše je reći “ne” i “nije”. Na razlikama se vježbaju amateri. Teško je primijetiti tragove, a u tragu je detalj. Već srednjoškolci vide što razlikuje Flauberta i Nothomb odmah na prvu, ali kad bi samo otkrili što ih povezuje, ne bi im bilo kraja. Razumijete što hoću reći? To je jedna od tajni dobrog pisanja i pažljivog čitanja. I vaša nagrada za čitanje ovako dugog teksta.

 

You know as well that hazards

of journeys are always unsung.

 

Život nije izvedbeni plan. Nekada je držati glavu iznad vode, pisati poeziju na mobitelu ili disati u pravilnom ritmu jedino što možemo (bok, migrena). Nije to loše, pogotovo nije nešto čega se treba sramiti jer nemamo super-uber godinu s najboljim ciljevima (boljim od susjedovih jer naši ciljevi jedu njegove za doručak i poslije ih tuku u vrtiću za ciljeve). Evolucijski gledano, napravljeni smo za potpuno drugačije situacije od onih u kojima se danas nalazimo (to je grdo). Ne postoje pravila kojih se moramo držati i nikome ništa ne morate dokazivati. Voda se sjeća svega što smo u nju bacili.

Nadam se da je staviti sebe na prvo mjesto i vozit svoj film jedino što nam je ove godine bitno.
#ShiftShaper