Uči, dokuči, Senka Čorak

Uči, dokuči, Senka Čorak

Dok se sunce polako spuštalo ka Učki bacajući duge sjene prema gradu, stajala je ispod reflektora Kantride i gledala ih kao male bubice što se kreću po zelenoj livadi.

Bili su podijeljeni u nekoliko skupina, odjeveni u dvije vrste nad-dresova. Obilazeći brzo štapove ispred i sa strane, jedan drugome su dodavali loptu uvježbavajući razne kombinacije. Trener je štapovima mijenjao mjesta, oni su ubrzavali tempo. Zviždaljka. Svi na centar. Trener objašnjava. Oni pozorno slušaju, vidi se autoritet. Na samoj liniji centra, postavljeno je šest plavih metalnih simulatora igrača. U svakom polju, vodoravno s istom linijom, još po šest žutih. Baš je zanima što će sada raditi, kakva vježba slijedi. Ispod tamnih naočala, naslonjena na kameni zid prati tijek treninga.

  • Dobri ste dečki, dobri… – kaže barbić što je stao do nje – Mlada damo, vi se zanimate za nogomet?

  • Pa da, da, zapravo učim. Trudim se saznati nešto više o nogometu – reče nasmiješivši se.

  • Hvala Bogu da i to čujem – reče barba odobravajući dok se polako udaljavao prema autobusnoj stanici.

  • Pa da, zapravo učim – reče, te pomisli: „Učim već duže, nekog vraga već i znam.“

Nije nju zanimao nogomet kao nogomet, nogomet kao najvažnija sporedna stvar na svijetu. Zanimao ju je jedan od onih koji trči oko štapa i puca na gol. Dobro mu ide. Super mu ide. Koliko se ona razumije u ovu igru, savršeno mu ide. Tako misle i mnogi drugi. Baš je o njemu slušala pozitivne komentare na zadnjoj reviji koju je nosila na „Riječkim stepenicama“. Tamo se i zainteresirala za njega. Pa, zgodan je. Mlad je. U formi je. Budućnost mu je u nogama, gotovo kao i njoj. Samo što on mora trčati brzo, munjevito, cik-cak. I ona koristi tu tehniku. Pistom hoda polako,

vrsto, elegantno i zavodljivo koristeći istu taktiku kojom on iza sebe ostavlja suparničke igrače. Iskoristila je priliku da se upoznaju, popiju piće tada, kao i nekoliko puta kasnije.

Otkrila je da voli kada žene ne pričaju previše. Sviđaju mu se one što se često smiju, duhovite, koje vole kuhati, znaju se brinuti o sebi, a prije svega vole nogomet. Nešto od toga već zna, a ostalo je spremna naučiti, makar i potajice. Oborit će ona njega s nogu. Zna i kako. Raspitala se što je to „Liga prvaka“ i ‘ko tu sve igra. Koja je razlika između „Kupa UEFA“ i te dotične lige. Redovito srijedom i četvrtkom prati prijenose na televiziji. Uplatila je paket na kablovskoj televiziji s dodatnim sportskim programima, na kraju krajeva, sve je to ulaganje u budućnost. Njeno poznavanje igrača po klubovima, a pogotovo naših, može zadiviti bilo koju manekenku koja još nije u vezi s nekim od nogometaša.

Vjerovala je da su njih dvoje idealan par. Ona je na tome već sistematski radila. Kao prvo, sviđa joj se. Kao drugo manekenke i nogometaši gotovo su suđeni jedni drugima, pristaju si kao med i putar. Pod treće, ješka je već bačena i neće odustati. Ne ovoga puta. Prošle godine joj je za dlaku izmaknuo onaj košarkaš koji joj je bio baš po guštu. Visok, zgodan, pametan, perspektivan. Na kraju krajeva, ovu sezonu igra u Turskoj, to baš i nije mačji kašalj. Već je bio kuhan kad je uletjela ona psihologinja i počela mu se upucavati s nekim filozofima. Razrogačio je oči i slinio nad njenim citatima nekog Nietzschea. Zapamtila je jedan jebeni, kobni :“…što se ima, to se dava. Tko sve dava, vele dava, a tko srce dava, svega sebe dava.“ „ Tako nekako, samo to će bit’ neki naš, neće to bit’ taj Nietzsche, ili kako već. Ne’š ti recitacije… OK. Sad nek’ ih govori tamo Turcima. Da Bog da je zamotali u one svoje krpe tako da joj samo oči vire. I bolje mi je da sam ostala doma, ovdje me barem svi razumiju“ – pomisli.

Ta je priča iza nje. Nova se stvara, dečko grize… Govore da je odličan, nada u usponu. Tako mlad, a tako zreo. Nešto je načula da se za njega raspituju čak na Otoku. Nije znala na kojem. Nema pojma na kojem se otoku igra dobar nogomet, ali saznat će i to. Ufurat će se skroz.

Dane i dane posvetila je učenju i praćenju košarke, ali ostala je tri sekunde u reketu i izvisila. Ovaj puta neće. Neće se zaletiti u ofsajd. Mudro će ga navući u šesnaesterac. Pustiti da zabije u same rašlje. Kad se sretan zaleti u mrežu, onako zapetljan odvisi nekoliko sekundi, još sretniji izvadi loptu iz gola, krene ka centru sklopljenih ruku kao da ljulja novorođenče, presretna, u klupskom dresu i njegovim bojama na licu, slat će mu puse sa tribina. Ne kažu džabe da je ženski šesnaesterac najmoćnije oružje, ali što će ti oružje, ako se ne znaš njime koristiti?