O radionicama S one strane pisanja i Stvaranje uvjerljivih likova, kreativnoj blokadi i terapeutskom pisanju razgovarali smo s CeKaPeovom voditeljicom Tomicom Šćavinom.
Što budući polaznici mogu očekivati od radionice S one strane pisanja?
Najopćenitije rečeno, mogu očekivati istraživanje svoje kreativnosti u dinamičnom okruženju. A konkretnije – budući polaznici će se upoznati sa svojim spisateljskim blokadama i ograničenjima i dobiti individualizirane savjete za njihovo prevladavanje. Naučiti će kako njihova stvarna životna iskustva oblikuju fikciju koju stvaraju, što će im omogućiti davanje autentičnijeg sebe u tekst. Upoznati će se sa svojim unutarnjim kritičarem i, koliko god to čudno zvučalo, stvoriti s njim bolji odnos. Dobit će ohrabrenje i poticaj za nastavak pisanja i još puno toga neočekivanog jer je s one strane uvijek ono nepredvidljivo.
Iz iskustva radionica, koji su najčešći razlozi kreativne blokade?
Česti su pogrešni stavovi o pisanju – da moramo biti u nekom posebnom stanju lakoće i inspiracije ili da tekst neće biti dobar ako se ne možemo povezati s emocijom iz koje smo krenuli pisati. Zatim, tu su negativna uvjerenja koja su usvajana tijekom djetinjstva. Na primjer – “nikad ništa ne napravim dovoljno dobro”, “bolje da odustanem prije nego što se osramotim” i slično. Važno je obratiti pažnju na mjesto u tekstu na kojem je došlo do blokade i istražiti o kakvom emotivnom sadržaju je riječ i na koji način je taj sadržaj povezan s piščevim životom. Kreativnost je područje koje je, ako smo mu predani, u velikoj mjeri vođeno podsviješću i zato su blokade izvrsna prilika za upoznavanje sebe. A čim na nekoj novoj razini upoznamo sebe, možemo se više dati u pisanje.
Može li pisanje biti terapija i može li iz terapeutskog pisanja proizaći kvalitetno književno djelo?
Pisanje može biti itekako dobra terapija i tekst koji tako nastane može biti odličan predložak za književno djelo, no da bi on to zaista i postao, potreban je vremenski odmak i veća razina kontrole nad napisanim. Kada pišemo u terapijske svrhe, onda smo emotivno stopljeni s tekstom, pišemo jer trebamo olakšanje i bolje
razumijevanje sebe. A kako bi od toga mogli stvoriti književno djelo, bolna iskustva o kojima pišemo moraju biti barem do neke mjere zaliječena. Tada možemo skrojiti priču i likove koji bi ta iskustva podigli na razinu koherentne fikcije.
Od ove školske godine voditeljica si i radionicu Stvaranje uvjerljivih likova. Na koji je način koncipirana radionica?
Bavit ćemo se različitim zanimljivim temama iz područja psihologije i kreativnog pisanja:
– kako osmisliti višeslojnu motivaciju lika koja uključuje svijest i podsvijest, racionalno i iracionalno
– kako dovoditi likove u smislene i dinamične odnose koji priču čine zanimljivom i uvjerljivom
– kako odrastanje i obiteljska dinamika mogu utjecati na oblikovanje ličnosti i ponašanja lika
– kako fizički izgled i životni prostor lika utječu na impresije koje stvaramo o njemu
– kako obrambeni mehanizmi utječu na ponašanje i kreiraju dinamiku odnosa
– kako kombinirati govor tijela i dijaloge kako bi dobili što uvjerljivije ponašanje likova
Ove i mnoge druge teme koje će se tijekom radionice ispreplitati polaznicima će omogućiti stvaranje kvalitetnije, dublje i originalnije proze u kojoj ćete i oni i čitatelji moći više uživati.
Objavila si romane, zbirku pjesama, a i slikovnicu. Na čemu sada radiš?
Već pet godina pišem novi roman, a nisam došla ni do pola. Nakon što mi je za prvi roman “Brod za Lajku” i za drugi “Povratak genija”, trebalo po godinu dana, ovaj roman me neprestano iznenađuje. Zahtijeva od mene jako puno promjena. Mogla bih reći, mijenjamo se skupa.
Foto: Tomislav Šebek