Tko su stvaraoci i korisnici kulturnog tkanja.

Tko su stvaraoci i korisnici kulturnog tkanja.

Ili kakva to kolektivna podsvijest nagovori čovjeka da posluša Despacita, pročita 50 nijansi čega već i na kraju kaže da to sve valja.

 

Imam jedno osam unaprijed napisanih kolumni ne bih li uštedjela na vremenu, ali nešto me tjera napisati jednu potpuno novu dok u rano jutro ležim u krevetu s mačkom koja je poput utega od tri tone nad praznim želucem, vezane smo zajedno poplunom kao za sidro koje nas vuče duboko na dno spavaće sobe (ne, ovo nije radnja Shape of Water).

U topografiji moga stana spavaća soba korištena je za čitanje i gledanje filmova. Kao radni stol za pisanje koristim onaj kuhinjski dok za sobom navlačim sto bilježnica, dva rokovnika, tablet i mobitel i laptop, a Mici i ja zapravo jedemo pomalo posvuda, ona iz moje ruke umjesto tanjura. I uvijek me moli da dijelim svoju hranu s njom iako će se s tikvicom samo igrati po podu.

A znate, ne tako davno sam mislila kako nikada neću nabaviti čak niti smartphone. Danas tablet i ja pričamo (tj. on prisluškuje, al kaj sad) kad su mi ruke u zdjeli s tijestom (htjela sam reći zato što se ne mogu sjetiti kako je išao recept, ali zapravo sam u brašno jajastoj talačkoj krizi). Unatoč svemu, još uvijek ignoriram sve te ekrane u društvu dragih ljudi i ne provodim kave na način da je svatko za svojim mobitelom, aranžirajući stol jer su zapravo svi došli samo da se slikaju, a nitko ne razmišlja o dijeljenju vremena i onog najboljeg, vlastite pozornosti.

Najljepše stvari koje dijelimo s voljenima su uvjerljivo one koje bi nam se gadilo dijeliti s bilo kim drugim: isti tanjur hrane, slina, pomiješana gola stopala, nesuglasice oko Star Wars character arcs… znate već, uobičajeno.

 

Ovaj sam mjesec naučila prekonekoliko stvari koje bih podijelila s vama koji me čitate:

  1. Ništa pod suncem ne treba specijalne efekte da bi funkcioniralo. Ni SF filmovi, ni žene (umjetne trepavice, mislim na vas).

  2. Priča je sve, i cimet posipan na vrućoj čokoladi, i šlag u kavi, i glazura na torti.

  3. Boli me briga ako mi knjiga nikada ne izađe. Niti mi je to sveto poslanje, niti knjiga čini pisca. Dovoljan mi je onaj cimet u vrućoj čokoladi. I shvaćanje da moram pisati na drugom jeziku ako želim da se išta po tom pitanju dogodi. Nazvat ću se jezikoslovnom emigranticom i to će biti to. Jednostavno, zar ne?

  4. Nikada ne znaš dovoljno jezika dovoljno tečno.

  5. Ako nemaš olovku, kameru ili računalo, za ispričati priču dovoljni su kamenčići na zemlji, prašina po kojoj možeš ostavljati trag prstom ili ne znam, poklopci od jogurta. Isto onako kako su ti predmeti dovoljni maloj djeci da osmisle svoju igru.

  6. Previše igramo na sigurno dok zamišljamo budućnost. Previše imitacije, nedovoljno promišljanja i imaginacije.

  7. Mi ljudi smo valjda prokleti koliko smo jednostavni i laki za manipulirati i izvozati.

  8. Krug je idealna geometrijska i pripovjedačka figura.

To bi bilo to, i to što je bilo je došlo kao neočekivani dojam gledanja filma La jetée koji sam tek otkrila.

Za razliku od blokbustera iz kino dvorana, La jetée iz 1962. godine nije poznat, nismo za njega saznali iz dobro montiranog trailera, nije u utrci za Oscara, nije nešto atraktivan. A jednom kada čujete da to zapravo nije film već niz povezanih fotografija sa zvučnom kulisom i naracijom, onda se zapitate je li to uopće gledljivo. No, ako ste voljeli 12 Monkeys, za ovim ćete filmom prošvikati. Nema breda ni brusa u glumačkoj postavi, ali priča je dovoljno dobra da vam prestane biti bitno što nema ni 3d-a ni specijalnih efekata. Baš zato što nema ništa, jedino za što se kao konzument možete uhvatiti je kostur te kratke i jezive priče. Možda je upravo La jetée posijao sjeme temporalnog paradoksa Johna Connora iz Terminatora koji šalje vlastitog oca u prošlost. Je li moguće da krugovi smrti i rađanja postoje bez početka ili kraja? Mogu li njihovi junaci išta učiniti po pitanju svoje sudbine jednom kada su objektivno sagledali njezin okvir? Neizvjesnost je ravna sudbini radnika na minimalcu koji se pita hoće li se ikada izvući van iz obruča sudbine. Može li junak ući u mračnu špilju i vratiti se kao pobjednik? Ili su ljudi u mraku unaprijed izgubljeni.

 

Što junaka razlikuje od običnog čovjeka ako čak ni junak sa svim svojim snagama ne može dobiti fajt?

Da sam lik iz nekog filma ili knjige (radije ne bih bila, ali da jesam), voljela bih biti dosadan statist u pozadini jer takav ima normalan život. Ne proberu ga za mučne eksperimente u podzemnoj koloniji. Ne podliježe pogledu drugih. Ne prinosi žrtvu. Ali, priroda priče je takva. Traži otvaranje rana, kopanje po dubinama u koje radije ne bismo pogledali, ali ćemo se njima baviti sve dok god su zamaskirane metaforom koja ih drži na sigurnoj udaljenosti. I tako ćemo koristiti priče koje gledamo i slušamo ne bismo li se suočili s vlastitim fantazijama i strahovima i izašli iz toga zadovoljni jer sada znamo kako bi bilo na nekoj drugoj strani.

U svakom slučaju, hvala Chris Marker na 28 minuta koje toliko puno znače da mijenjaju živote, industrije i priče koje gledamo prije spavanja i strahove koje njegujemo poput dobro podrezane živice na granici susjednog dvorišta.

Svako vrijeme ima svoje verzije iste priče, zato nije za zamjerati autorima koji su se inspirirali ovako snažnim uzorom, dobro je dok nije kopi pejst jer onda to više nije kultura nego krađa.

 

 

Znate li koliko verzija priča o velikom potopu postoji na ovom svijetu?

Zmijoliko se prikradaju i prelaze iz jednog mjesta u drugo, uvijaju se držeći nas u čvrstom hvatu, nastaju u izolaciji, ali se i rađaju jedna od drugih, neprestano iteriraju, evoluiraju, putuju prostorom duha.

Hopi naš svijet smatraju četvrtim svijetom u koji su ušli tek nakon što je treći svijet uništila poplava.

Huaxteki imaju mit o poplavi koju preživljavaju samo muškarac i njegov pas. Jednog dana nakon kraćeg izbivanja, čovjek se vraća na ognjište i saznaje da se pas transformirao u ženu s kojom je tada napučio svijet ljudima.

Sumerani imaju priču o nastanku koja zrcali kasniju predaju o Noinoj arki. Inače, i u epu o Gilgamešu isto prave arku, samo što su za razliku od Noe unutra utrpali i ljude koji su je pomogli izgraditi. Utnapishtim nije dobio SMS od boga da je odabran preživjeti zato što je jedini bez grijeha (običaj i osjećaj imanja prava guranja nosa u tuđi život je inicirana ovakvim smicalicama) već je saznao za tajni plan bića koja su poplavu nakanila poslati na svijet i odlučio djelovati.

U vedskoj mitologiji Indra zasiječe ljutog zmaja (ili je to još uvijek bila zmija?), na onaj isti način na koji Juraj ubija svog pripadajućeg zmaja, i Tvastr tada pušta vode iz svog tijela, isto kako u slavenskoj predaji Mokoš mora pasti da bi kiše počele padati.

Priča o putovanju kroz vrijeme u ovom nizu počinje malo više držati vodu, zar ne?

 

Kultura se ne dešava namjerno, i to je predivno čak i kada je jako jako loše.

Svi smo mi i jedna i druga strana priče o stvaranju i konzumaciji kulture. Većina stvaranja dešava se tiho, ispod radara, daleko od nekog tamo reflektora ili površine bilo čije svijesti. U tandemu s vremenom, formula je nezaustavljiva.

Kakva onda to kolektivna podsvijest nagovara čovjeka da posluša Despacita i pročita 50 nijansi – ista ona koja nas nagoni da opsesivno mnogo i često stvaramo i prepričavamo i slušamo uvijek iste, uvijek drugačije, mitove o stvaranju i uništenju, ali i o održavanju postojećeg stanja.

Naši vlastiti životi su priče zato da ne bi bili skupine nepovezanih događaja vođenih ničime drugim no protokom vremena. Svijest, odakle god dolazila, što god tražila, teško preživljava bez postojanja narativa. I možda je baš taj zajednički narativ najbitnija stvar koja nam neurologiju drži na okupu, u društvu i van njega.

Tko bi rekao da su knjige i filmovi na koje gledamo s visine toliko bitni? Ipak smo ih zajedno napravili.

 

Marija

P.S. Prati me na fejsu, instagramu i mediumu jer znam da imaš čitalački apetit i znatiželjan um.