S engleskog preveli Dubravko Mihanović i Tomislav Kuzmanović
MRZILA SI ŠPANJOLSKU
Španjolska te plašila. Španjolska
Gdje sam se ja osjećao kao kod kuće. Svjetlo sirove krvi,
Nauljena inćunasta lica, afrički
Crni rubovi svega, plašili su te.
Tvoje obrazovanje nekako je preskočilo Španjolsku.
Rešetka lijevanog željeza, smrt i arapski bubanj.
Nisi znala jezik, duša ti je bila prazna
Od znakova, a svjetlost vara
Sparušila ti je krv. Bosch je
Ispružio paučju ruku i ti si je prihvatila
Plaho, Amerikanka u dokoljenkama.
Otkrila si Goyin pogrebni cer
I prepoznala ga, i ustuknula
Dok su se tvoje pjesme grčile u studen, tvoja panika
Grabila nazad prema koledžu Amerike.
Pa smo kao turisti sjedili u koridi
Promatrali šlampavo klanje izbezumljenih bikova,
Gledali sivo lice matadora, na ogradi
Točno pod nama, dok ravna iskrivljeni mač
I povraća od straha. A rog
Koji se skrio u zunzarastom trbuhu
Oborenog pikadora razbio je
Ono što te čekalo. Španjolska je
Bila zemlja tvojih snova: truplo od crvene zemlje
Uz koje se nisi usudila bdjeti, smežurani batrljci
Koje nijedan kolegij književnosti nije veličao.
Zemlja jujua iza tvojih afričkih usana.
Španjolska je bila ono iz čega si se pokušavala probuditi
Ali nisi mogla. Gledam te, na mjesečini,
Hodaš praznim dokom u Alicanteu
Kao duša koja čeka trajekt,
Nova duša, koja još ne razumije,
Misli da je ovo i dalje tvoj medeni mjesec
U sretnom svijetu, a cijeli tvoj život čeka,
Sretan, i sve tvoje pjesme tek treba otkriti.
TVOJ PARIZ
Tvoj Pariz, za mene, bio je američki.
Htio sam ti udovoljiti.
Kad si iskoračila, uz prasak usklika,
Iz Hotela des Deux Continents
I dalje, kroz okvire i okvire,
Ulice i ulice, impresionističkih slika,
Pod kestenjastim tonovima Hemingwayja,
Fitzgeralda, Henryja Millera, Gertrude Stein,
Držao sam svoj Pariz dalje od tebe. Moj Pariz
Tek je prestao biti njemački. Glavni grad
Okupacije i starih noćnih mora.
Čitao sam svaki ožiljak od metka na kamenu Quaija
Sa zlokobnom slutnjom poznatoga,
I zurio u pogođeni, suncem ogoljeni pločnik
Dolje ispod. Ponavljao sam
Pažljivo, opet i opet, samo te trenutke –
Moj život, najveći njegov dio, tako se činilo. Dok si me ti
Zvala Artistide Bruant i željela
Crtati les toits, a tvoje su se ekstaze odbijale
Od zidova pokrpanih i iskrastanih plakatima –
Začuo sam kontrapunkt kontrabasa
U svom psećem njuškanju i pažljivoj analizi
Stolica caféa na kojima su manekeni SS-a
Izvodili svoje tableaux vivants
Još do neki dan pa je kava i dalje bila gorka
Poput žireva, a oči konobara
Pune taloga izdaje, osvete, mržnje.
Pogled na krovove nije mi oduzimao dah.
Moj je Pariz bio poratni, jedva preživjeli,
Smrad straha još je visio u ormarima,
Collaborateurs tek izašli iz dvadesetih,
Svako su drugo lice zatvorili trockisti
Ili Maquis. Bio sam promatrač duhova.
Moji su vidici bili zastrti onim što se
Poput metana dizalo iz ponovno otvorenih
Masovnih grobnica u Verdunu. Za tebe sve je to
Bio tek anegdotalni estetski detalj
Na Picassovom portretu
Apollinairea, s njegovom proleptičkom
Oznakom za metak. I gdje god
Tvoje oko zasjalo, tvoja bezgrešna paleta,
Riznica tvojih uzvika,
Taknulo je njegove tonove i teksture. Tvoj jezik
Uvijek kao pomoćni požar
Da te zaštiti od samozapaljenja
Štitio je tebe
I tvoj Pariz. Za psa u meni
Bila je to dizelska buktinja. Pržila je
Svaki miris, svako osjetilo. I zapečatila
Podzemlje, tvoje skrovište,
Tu komoru u kojoj si i dalje čekala
Da se tvoj mučitelj
Prisjeti svoje zabave. Ti zidovi,
S krpama plakata, bili su tvoja oguljena koža –
Razapeta po tvom kamenom bogu.
Ono što je koračalo uz mene bilo je oderano,
Hodajuća rana koju je zrak
Držao u groznici, dok se trza
U agoniji. Tvoje uvježbane usne
Prevodile su grčenje u, kako si to objasnila,
Veselo grgoljenje – a što sam ja dekodirao
U jezik, meni potpuno nov
Pun neprovjerenih, beznadno krivih značenja –
Nisi mi dala znak kad su se, na svakom uglu,
Moji prsti spajali u tvoje, čekala si
Konačno otkrivenje, licem u lice,
Da ti zgrabi cijelo tijelo. Tvoj Pariz
Bio je radni stol u pensionu
Gdje su ga tvoja pisma
Čekala neotvorena. Bio je labirint
Kroz koji si i dalje hrlila, prosipajući suze.
Bio je san u kojem se nisi mogla
Probuditi ni pronaći izlaz ni
Milosrdnog Minotaura da svrši
Tu muku. Sve te napete milje
Kojima si za sobom vukla svoju bol
Za mene su bile tek pločnik, ali
Iskljucan čudnim, zalutalim, historijskim metkom.
Onaj pas u meni, sretan što te štiti
Od tvog nemira i tvojih kamenih sati,
Kao vodič, spreman da ti ispravi posrtaje,
Zijevao je i drijemao i gledao kako se smiruješ
Svojim anestetikom – crtežom, kao dodirom,
Krovova, prometnih stupova, boce, mene.
BOG NEKA POMOGNE VUKU ZA KOJIM PSI NE LAJU
Tamo si ga upoznala – misterij mržnje.
Nakon milijardi godina u bezimenoj materiji
Baš tamo su te pronašli – i odmah zamrzili.
Trudila si se koliko si mogla da dopreš do tih ljudi i dotakneš ih
Darovima svojega ja –
Baš kao tvoje prve djetinje riječi
Kad si hrlila svakom tko je posjetio kuću
Hvatala mu se za noge i vikala: “Volim te! Volim te!”
Baš kao što si plesala za svog oca
U domu ljutnje – darovi tvog života
Da mu zasladiš sporo umiranje i sebe umiješaš u njega
Gdje je ležao poduprt na kauču,
Da zašećeriš gorčinu njegove divlje smrti.
Tražila si svoje ja da ga nastaviš davati
Kao da si nakon sumraka njegova odlaska
Nastavila plesati u mračnoj kući,
Osmogodišnjakinja u sjajnim resama.
Tražeći svoje ja, u tami, dok si plesala,
Pomalo posrćući, tiho zazivajući,
Kao netko tko traži utopljenika
U tamnoj vodi,
Slušajući – u panici da ne izgubiš
Sekunde osluškivanja iz svog traganja –
Zatim plešući još mahnitije u tišini.
Koledž je podigao glave. Činilo se da si
Uznemirila ono nešto tek usavršeno
Što su pažljivo stiskali, svi isti,
Dok se ljepilo sušilo. I kao da
Policiji prijavljuju zločin
Dali su ti do znanja da nisi John Donne.
Više te nije briga. Jesi li uopće zapamtila njihova imena?
Ali tada su ti pokazivali, dan za danom,
Svoj prezir za sve što si pokušala,
Trudili se iz petnih žila da ti svoju žuć, za tvoje dobro,
Uspu u jutarnju kavu. Čak su i potpisivali
Svoja homeopatska pisma,
Omotnice pune pažljivo smrvljenog stakla
Da ti se uglavi u oči pa da vidiš
Da nitko ne želi tvoj ples,
Da nitko ne želi tvoj čudan sjaj – tvoje koprcanje
Život koji se utapa i tvoj pokušaj da se spasiš,
Gacanje po vodi, zbrku plesa u mraku,
Potragu za nečim što ćeš tek dati –
Što god pronašla
Bombardirali su krhotinama,
Porugom, blatom – misterij te mržnje.