Strah i upisi u CEKAPE-u

Strah i upisi u CEKAPE-u

Taj dan sam ušla u ured i s nogu se javila na telefon koji je zvonio prije nego sam stigla otključati vrata i reći “dobro jutro”.
Netko je umro, mislila sam. Ovako rano mogu biti samo loše vijesti. Normalni ljudi spavaju ili vise na poslu ako ga imaju. Ali ne, čak nije bio ni telefonski anketar. Bila je to naša prva rujanska polaznica, na liniji zbog popusta na ljetnim upisima za radionice pisanja!

“Hvala bogu što ste tu”, dođe mi ona. “Mislila sam da su sva mjesta već otišla.”
Tada je bio tek prvi dan upisa, ali još ga nismo razglasili. Imali smo samo mali oglas u lokalnim novinama. Kako je mogla tako brzo saznati za nas?
“Pa znate, šapće se po gradu. Da imate taj prostor i tamo se grupa nalazi jednom, dvaput tjedno. Sasvim obični ljudi a poprilično neobičnih interesa.”
“Da”, priznajem joj. “To bismo bili mi.”
“Znači mjesta ima?”
“Ima, recite samo u koju bi grupu?”
“A pa ne znam u koju bih se usudila.”
“Naši predavači ne grizu, možete biti bez brige. A i ostali polaznici imaju tendenciju biti kulturni.”
“Ali ne, ja baš zbog toga zovem! Želim da me grizu. Na vodilici, ali bez brnjice.”
Ono što je na početku bio čudan poziv upravo je postao pravo uznemirujuć.

Nakon kratke istrage saznajem da su u novinama zamijenili CEKAPE-ov oglas za onaj koji je objavila udruga lokalnih swingera: Centar za kreativno pišanje – razlika je bila samo u kvačici.

Telefon je zvonio još stotinu puta. Igor iz marketinga s kojim dijelimo prostor mi je ostavio ručak pred vratima. Ja sam bila odlučna u naumu da svaki krivi poziv pretvorim u novog polaznika.

Pri kraju dana osjećala sam se kao da sam pala s Marsa. U pauzi između dva poziva uspjela sam samu sebe upisati na radionicu scenarija kod Sanje Kovačević jer imam priču u ladici koju želim scenarizirati. Tu riječ sam sada izmislila.
Uglavnom, ta se priča već proslavila kao gubitnica na nekom malom natječaju za scenarističku školicu i kao i uvijek sam shvatila da trebam pomoć jer očigledno mobiteli pišu bolje scenarije od mene. Za konkretan mobitel s ovog linka se samo nadam da ga nikada ne upoznaju sa ovim ljubiteljem Blade Runnera.

“Dobar dan. Jeste li vi oni sa oglasom iz novina.”
“Jesmo sigurno ti, ali pitanje je koji. Dobar dan.”
“Mene zanimaju vaši sastanci.”
Još jedan swinger. Izvrsno. “Recite koja grupa vas zanima?”
“A ima ih više? Odlično, nisam mislio da se može birati. Imate li slike i kratke opise?”
Bacim pogled na dokumentaciju. Redovne grupe su se popunjavale, a ljetna škola je malo zaostala. Ionako trebamo svježe krvi unutra s novim pogledima na život i umjetnost. “Znate što, mislim da vi ne trebate čekati rujan. Imamo trenutno otvorene upise i za intenziv ljetnu školu.”
“Što je to?”
“Zatvorimo se na sedam dana i noći daleko od ičega poznatog i što se dogodi-dogodi se. Ljetna škola je iskustvo koje mijenja. Ove godine smo i 6 kilometara do mora.”
“Zvuči izvrsno! Imate li zlatne tuševe u ponudi?”
“Privatne sobe koje su na raspolaganju nemaju nažalost, ali surađujemo sa hotelom koji će sigurno izaći ususret.”
“Super! Postoje li safe words za koje trebamo znati unaprijed?”
“Nama su sve riječi sigurne. A izlaz u slučaju nužde svaka zgrada navodno ima.”
“Rezervirajte mi dva mjesta iz ovih stopa!”

Sjetim se prošle ljetne škole. Unutrašnjost planinarskog doma u kojem smo spavali izgledala je kao scenografija iz Shininga. Denisova cura i ja smo negdje nakon trećeg dana cimerovanja otkrile rupe u zidu koje su gledale na naše krevete. A nismo čak ništa na njima radile osim padale u nesvijest od umora ili cuganja. Ako smo sve to uz svakodnevnu radionicu pisanja i pet književnih večeri zaredom preživjeli, valjda možemo i jednog swingera. Uostalom, možda je mislio na charleston a ne na ono što je bilo oglašeno u novinama.

Vidimo se, ljudi moji, ovog ljeta u Triblju.
Čestitajte mi (19ti) rođendan, obavezno!