(Vesni. I Mati Parlovu, pjesniku i svjetskome prvaku)
Duša pamti svoje korijene i svoje porijeklo.
Moja duša voli more,
pokraj kojega sam se rodio,
voli sport, smijeh i zajebanciju,
maštanje i mozganje.
Duša voli livade i brda,
djetinje boje i mirise predačke omiške Zagore.
Ali što ovu hrvatsku dušu veže za Bosnu
u kojoj je, sa mnom, samo u par navrata nakratko bila?
Zašto voli sevdalinke, Amidžu Idriza i osojnu stranu ulice,
zašto duša ljubi Mostar, Travnik i Sarajevo?
Kao da sam s rajom na divanima sjedio,
kao da sam moža baš iz Bosne ovako došao.
Što ovu primorsku dušu vuče u Vojvodinu,
gdje sam samo par mjeseci mjesečario u vojsci?
Zašto duša voli starogradske pjesme,
zalena polja i viskova žuta žita,
žetve Van Gogha i Neila Younga,
kad sam s balkona gledao samo sivi beton i plavo more?
Zašto ova krštena duša voli romske pjesme, violine i čardaše,
kuće od lima i ćerpića,
zašto duša voli Šabana Bajramovića?
Koju strunu dira violina,
koji to botun u duši aktivira dugmetara
pa povjerujem da je Bitola moj roden kraj,
a moje srce puno s jadovi?
Kao da krv Balkana, kroz arteriju Dinarida, teče i kroz ovo tijelo.
Što ovu katoličku dušu vodi u duge stepe,
zašto voli suzne romanse i plameni kazačok,
veselu široku harmoniku i bolnu violinu?
Zašto Čehova, Dostojevskog i Čajkovskog
duša gleda kao najbliže rođake,
kada ona nikad u Rusiji nije bila,
a s ovim tijelom vjerojatno i neće?
Zašto ova slavenska duša voli germanski red?
Iako dijete gastarbajtera,
nikad u Njemačkoj nisam bio.
Postoji li tajna veza Nijemaca i Vlaja koju ova plavooka duša zna?
Zašto duša voli vesele i tužne židovske pjesme,
smiren temperament i mudrost Bellowa i Kertesza,
vjeru u knjigu i pamćenje,
kada nikada u Izraelu nisam bio?
Što ovu bijelu dušu vuče u daleku Afriku?
Uz Cesariju Evoru isplakala je ona sve afričke rijeke,
za nju Salif Keita kao da je iz Splita.
Duša pamti vruća vječna ljeta,
brončana tijela, ritam i snagu Afrike,
široke baobabe i moćne nosoroge,
jednostavan život bez umnjaka
i žene bez grudnjaka.
Za ovu europsku dušu Houston uopće nije problem.
"Country roads take me home"
duša je pjevala puno prije mene.
Johnny Cach njen je otac,
a Kris Kristofferson i Emmylou Harris brat su joj i sestra.
Tex-mex i njena je meka granica,
i ona, sentimentalna, živi stasti i suze Meksika.
Ova gregorijanska duša ježi se na himne gospela,
voli propadajući stari Jug, prašinu i kolibe.
Duša voli soul i ženske prateće vokale.
Njoj je svaki dan "Summertime",
a oči vlažne od znoja i suza.
Duša ima dugi predživot i korijene,
čiji smo mi samo kratkotrajni izdanci.
Pamti duša kad je prošla Afrikom,
i došla ovamo sa širokih žutih stepa,
praćena violinama i harmonikama,
Vlasima, Romima i Čerkezima.
Sjeća se duša osojnih strana Bosne i kamenite Hercegovine
s kojih je došla evo skoro do mora.
Duša zna da je prerija sestra Zagori, a Dinara Karpatima,
zna ona i koja je ura na Uralu.
Ja tijelom jesam sada ovdje,
ali dušom sam u Vojvodini i Ukrajini, pustinji i stepi,
u luku spajam istočni i zapadni Mostar,
trčim s Bušmanima,
pjevam u Gevgeliji u sedamosminskome ritmu,
jer duša je sedam osmina duha,
a naše je vrijeme tek osminka u njenoj neprekidnoj simfoniji.
I tko uspije doći u kontakt s dušom,
poljubit će sam dah života.
*iz knjige "Splita mi je puna kita", objavljene 2016. godine
*Siniša Kekez rođen je 1966. godine u Splitu gdje živi i radi. Kroatistiku i južnoslavenske filologije upisao je u Zadru, a diplomirao u Zagrebu. Radio je kao nastavnik, lektor, knjižar, novinar, redaktor, urednik, kolumnist. Pjesme je objavljivao u dva zbornika splitskog Rječilišta, u časopisima The Split Mind, Poezija, Tema, Mogućnosti, u Slobodnoj Dalamaciji, te na web stranicama Zagrebačke slavističke škole, Ulaznica i Kritična masa, kao i na Trećem programu Hrvatskog radija.
"Splita mi je puna kita" mu je prva knjiga. Može ga se naći na Facebooku ili na mailu sinisa.kekez@st.t-com.hr.
