Nakrcao je Caddy kašetama svježe ribe, pripalio cigaretu, otvorio prozor i stoji na znak crvenog svjetla na semforu.
„Dum“, udarac u zadnji kraj automobila. Poskoči na sjedalu, pričeka sekundu, dvije. Duboko udahne. Iziđe, pogleda auto. Ulupljeni branik, razbijeno lijevo svjetlo, žmigavac, otpala tablica.
Upitno pogleda čovjeka koji otvara vrata izlazeći iz automobila. Podigne široka ramena prema vratu, raširi ruke, krene prema njemu.
- Ča je? Pa kamo gjedaš, u pizdu materinu? Je` crveno?– pokaže rukom na semafor
- Nisam vidio.– govori zbunjeni vozač
- Pa kamo gjedaš? – uzrujano prolazi grubim prstima kroz gustu, prosjedu kosu. Provjerava
pogledom svoj, pa drugi oštećeni auto.
- Naglo ste stali. – reče krivac udesa
- Pa kako ću stat? Stal san na vrime. Kade si ti, ćo? Si na ceste, al kade? – ljuti se ribar, gleda u
vozača, stalno širi ruke, ponovo ogleda auto.
- I ča sad? Vavek neko sranje. Ja ne moren pasat k`o svaki drugi normalan čovik. `Em ti mater prasicu.– Uzrujano se mota oko auta gurajući ruke u džepove. – Za polne moran bit va Zagrebu, a već je devet ur.–
-
Nemojte se uzrujavati, riješit ćemo.– kaže pomirljivo čovjek – Ja imam predavanje na fakultetu , i meni se žuri. Sekunda, eto, sekunda nepažnje. Što da vam sada kažem? Kriv sam.
-
Ma riba mi je va autu. Riba gre dalje, razumeš ti mene? Čovik me tamo čeka.
-
Razumijem ja vas. Razumijem, nego…
-
Ča,nego? Ča ću sad? Ča ne vidiš da san bez svitla? Evo, ni žmigavac ne dela, i on se razbil. Pogjedaj!
-
Vidim, vidim, nego…– pokuša doći do riječi profesor
-
Ča ,nego? Ki će sad dočekat ovu našu policiju? `Em ti mater, treba im najmanje pol ure da pridu. Meni vrime pasa. Čovik me čeka, razumeš ti mene?– vidno nervozan hoda oko čovjeka ne gledajući u njega, govori sam sa sobom.
-
Vidiš ovaj zadnji kraj? Ni šetemana da sam ga storil. I ča sad? Sad opet, znova. Vavek neko sranje. Jutros me golub posral, žena govori: „ To ti je srića.“ `Em ti takovu sriću.
-
Čekajte, čovječe. Dajte da se dogovorimo.– pokušava doći do riječi drugi sudionik udesa
-
Ma ča je? Ča trubiš? Trubilo jedna, da trubilo!– okomio se ribar na vozača u autu koji im svira, zaobilazi ih i pokazuje da se pomaknu u stranu.
-
Pasajte, pasajte…– stoji kraj udarenih auta, mlati rukom i gunđa. Daje ostalima znak da ih zaobiđu. – Ča je svimi ovimi ? Ča brontulaju?
Profesor mu priđe. Obrati mu se smirenim tonom.
-
Možemo se dogovoriti. Zvat ćemo policiju ili da sami procijenimo štetu, pa da vam sada platim. Kako želite. Obojica žurimo. Što kažete?
-
Ča da ti rečen? Ki zna koliko to košta?
-
Pa što vi kažete? Nedugo ste popravljali zadnji kraj auta. Koliko bi bilo pošteno i realno?
-
Ča ja znan?– protrlja ribar bradu, nakrivi usnicu. Promisli. – More iljadu petsto kun?–
-
Može tisuću dvjesto, odmah, ovdje?
-
Bi`će malo. Iljadu tristo?–
-
Dobro, tisuću tristo.– pomirljivo će profesor vadeći novac iz novčanika. – U redu?– upita
-
U redu. – odgovori pružajući ruku
Rukujući se, pogledaju se u oči. Profesor s mišlju:“ Hvala Bogu da sam ga se riješio i prošao bez kaznenih bodova.“
Ribar s osmijehom:“ Brat će mi storit popravak za tristo kun, iljadu mi je va žepe. Pravo žena govori, kad te golub posere, to ti je srića.“