Self-Help Tolstoj

Self-Help Tolstoj

Iz novih-ne-tako-novih-gdje-živiš vijesti iz svijeta, biblioterapija postaje stvar koja se radi. I nisu samo bojanke za odrasle u pitanju. U međuvremenu se doma i dalje svađamo oko toga što bi klinci trebali čitati za lektiru (#kurikulum) dok je puno veći problem čitaju li uopće i mogu li pročitano razumjeti (jednom sam za lektiru o Malom princu napisala 40 stranica eseja i dobila 5 jer se nikome to nije dalo čitati). Jeij, školstvo! Mogla sam podvaliti prvi draft 50 nijansi sive, nitko ne bi znao.

Kad smo kod prvih romana i onih ne-tako-prvih, studeni je mjesec Interlibera, mjesec je nebrijanja brada i tu je NaNoWriMo koji obične smrtnike poput mene i vas motivira na pisanje prvog drafta knjige. Cilj je dnevno napisati 1667 riječi. Ove godine pišem sporije jer me skuplje dođe imati literarni proljev nego biti u zaostatku. U zaostatku sam sa današnjim danom samo 18 866 riječi, ali imam naslov i znam kako mi se prvo poglavlje zove. Manje je više.

Pitala bih vas pišete li i vi nešto povodom studenog, ali nemamo komentare pa možete promrmljati sebi u bradu – pravit ćemo se da sam čula.

Otkad sam antirecenzirala lifestyle naslov koji spada pod self-help, počela sam obraćati pozornost na tu granu literature, i ne mislim samo na gledanje onih nekoliko knjiga koje mi nepročitane stoje na polici i ne, nije mi bed nazvati ih literaturom. Hrpa jako znanstvenih i stručnih knjiga spada u self-help iako se tako ne predstavljaju. Zapravo bi i školski udžbenik bio oblik self-helpa, al kad ga djeca ne koriste samostalno, često ni dobrovoljno, ne može zaslužiti onaj self dio koji insinuira samostalnost i motivaciju. Jeij, školstvo?

Jedan od najboljih self-helpova koje sam u zadnje vrijeme čitala je, vjerovali ili ne, Tolstoj. Sve što sam o njemu znala u jednom trenutku je bilo to da je religiozan i da je volio prirodu, seljaka i to. Nije ni čudo da njegov roman opere dušu i pravo ju ožmikne do posljednje kapi. Prvo sam bila u panici, mislila sam da su mi dosadne knjige postale zanimljive zato jer starim. Al nisam stara uopće, tek sam 17 navršila, majke mi. I autor je stvarno živio čisto, organizirano, baš asketski tako da je uzor u kojeg se možemo ugledati. U bordel je išao samo dva puta mjesečno. Dok je žena doma pretipkavala, ne znam, Rat i mir. To se zove delegacija zadataka.

Poznanica me pitala da “zašto ne želim raditi na sebi” kad sam rekla da ću radije uzeti Viktora Frankla za meditiranje o životu nego na sva usta hvaljenu The Secret. Samopomoć ne bi trebala biti uljuljkavanje u laži, zar ne? Za to postoji jeger. I možda jedan od onih Tolstojevih bordela, ne mogu ih izbaciti iz glave. Poznanici sam na kraju preporučila Luđakinju u nama i moram priznati da se malo uvrijedila već na naslov. Možda će bolje prožvakati The Book of Life. Nadopunite niz sa vašim izborima. Ili bolje ne – Coelho mora da je unself-help ako ga se netko usudio sjetiti. Bez obzira što su snimili film po knjizi gdje Veroniku glumi Buffy. Da, dobro ste pročitali. Veronika je odlučila umrijeti, roman kakav se ne rađa dvaput, može Erichu Frommu parirati po psihološkom uvidu, ne? Glumi ju Buffy u filmu i što je najgore, zbog toga ga želim gledati.

Šalu na stranu, postoje trenuci između zalaska sunca i jutarnje budilice kada skinemo svakodnevne kože i postanemo osoba s kojom je teško provesti noć. Potpuno prirodno da se u takvom stanju moramo liječiti.

Što bolje pomaže kod teških životnih situacija i trenutaka preispitivanja… alkohol ili knjiga? Prvo se zapitajmo imamo li problema sa jetrom? Jer ako nemamo, odgovor se nameće sam od sebe. Uostalom, i mi ovdje u Amruševoj konja za trku imamo. Čak ne morate ni do kvartovskog bordela kao hipsterski Tolstoj 21. stoljeća.

#ShiftShaper