Recenzija: Crveno laž, crno istina

kolumna o pisanju, književnosti i pop kulturi

Recenzija: Crveno laž, crno istina

Ovo neće biti smiješna kolumna. Čak ni antirecenzija kakvu inače pišem. Odgovorno tvrdim da ova #ShiftShaperica nije dobar recezent jer ne znam gdje mi je srce od glave kada čitam nečiju knjigu i često osjećam da mi je preveliki teret donošenja suda o nečijem radu. Barem ne u javnom prostoru (u birtiji nakon koje pive može dok još na zidovima nisu izrasle uši). Dragi čitatelji, ovo će biti prva (više no vjerojatno i jedina) prava recenzija mog kolumnističkog vijeka na stranici Centra za kreativno pisanje.

Sanjina knjiga ne zaslužuje manje.

Crveno laž, crno istina je težak roman. Bavi se emotivno iscrpljujućom temom koja je nekome stvarnost, a nekome nešto što se vidi u prolazu. Od odnosa među ženama, roditeljima i djecom, odrastanja u neprijateljskoj sredini do uzroka zla koje kroz autoričine opise gledamo ravno u oči, a u drugom dijelu romana mu i ulazimo u glavu.

Znam li nakon čitanja što je ta sklopka u glavi koja nas čini dobrima, lošima ili nekom nijansom sive? Možda jednog dana nakon mnogo progutanih godina. Ionako ne čitam knjige da bih nešto naučila.

Tragedija bivanja djetetom je očigledna: neravnopravan si član obitelji. Bespomoćno stvorenje koje ovisi o pomoći drugih i nikako im ne može istom mjerom uzvratiti. Nema načina na koje dijete nije ranjivo među strancima i među svojima. Ako svoju obitelj, kakva god ona bila, dijete izgubi, onda tek postaje najmanje ravnopravan član društva. Nemojte zaboraviti da padamo na vanjštinu i ti si onoliko koliko socijalnog i financijskog pokazuješ da imaš. Što djeca znaju o snalaženju u našim odraslim sustavima moći? I o načinima kojima se sve iskaljujemo kada smo u mogućnosti.

U prirodi će mužjaci ubijati mladunce koji nisu njihovi, predatori će ih vrebati za ručak, majke će ih napuštati ako ne znaju što da naprave s prvim leglom. “A što rade ljudi?” je možda prvo pitanje koje ova knjiga otvara.

Sanjin stil je suzdržan i odmjeren, svaka riječ je bogata značenjem, cijeli je tekst neupitne lirske kvalitete. Cijelo ćemo se vrijeme pitati što je istina, a što laž. Koju stranu priče našeg života dajemo na uvid drugima i mijenja li se ona kako ju koja strana priča onako kako Sanjini likovi pričaju čitatelju. Treba li sa negativkom suosjećati ili je u redu osuđivati ju?

Dijete je i u obitelji punoj ljubavi nekako neravnopravno. Nije odrastao čovjek, nije samo odlučilo doći baš u ovaj grad i baš među ove ljude, ne razumije zašto se sve događa. Smisao jednostavno ne postoji koliko god on bio popularan u feel good internetskoj literaturi za klikanje. Patnja ne proizvodi plemenitost, suosjećanje i oprost. Sanja Vučković u Crveno laž, crno istina to zna.

Crno je boja smrti. Crveno je boja rumenila u licu, možda nakon kakve laži. Format romana me podsjeća na opus Amélie Nothomb; sažeto tijelo teksta uskog fokusa, stavljanje ključnih stvari u suodnos. Dječja igra, odrastanje i kako preživjeti zlostavljanje.

Sa sjetom prizivam junakinju iz trenutka u kojemu kao da počinje uživati u teško dobivenoj slobodi.

“Subotom sam odlazila u kazalište. Voljela sam miris svile, drvenih stolica, prigušenog svjetla. Oblačila sam kostime u mraku, na lice stavljala bijeli prah, usta mazala crvenom šminkom. Krala sam živote od lijepih glumica, svaki tjedan novi. Sakrivena njihovom kožom čekala sam trenutak u kojem ću umrijeti.

Dva sata života koji je, da smo samo zamijenile mjesta, mogao biti moj.”

Nikada neće znati zašto joj se to dogodilo i je li mogla biti drugačija, je li mogla biti malo bolja.

Odnos moći se naglo mijenja kada odrasla junakinja brine o svojoj zlostavljačici, jer ne postoji nitko drugi. “Njoj trebaju banane, vlažne maramice i krema za meku kožu.” Mama više nije prijetnja. Ona je postala zbirka svojih najnužnijih potreba.

Dvije polovice romana kao da su dvije polovice glave, ne samo dva lika iz čijih sukobljenih perspektiva promatramo liniju njihova dva isprepletena života. Ovo je djelo izvrstan primjer literature sa svrhom, problematske proze. Započinje diskusije, razmatra zahvaćene strane, mijenja iskustvo. U suodnos sa ovime možemo staviti “Nevoljena: o nemajčinstvu i ljubavi”, članak u kojemu Asja Bakić opisuje sustavnu diskriminaciju žena koje ne žele imati djecu.

S jedne strane, djecu se nekako mora imati, a s druge ne znamo što ćemo s njima.

Crveno laž, crno istina na tragu je tog scenarija: žene koja svoje dijete ne želi i imala ga je iz tko zna kojeg razloga i slučajnosti, žene koja nikada ne izađe iz svoje postporođajne depresije koju nije tražila i s kojom joj društvo nije pomoglo da izađe na kraj. Umjesto sustavne podrške, osuđena je uzdržavati sebe i (očigledno) neželjeno dijete u vlastita četiri zida. A što se između njih događa nas politički korektno ne zanima.

Kako živjeti nakon zlostavljanja, kako preživjeti traumu? Što kada je s mamom najteže? Autorica nam ne daje jasan odgovor. On ostaje na nama. Pozivam vas na pogled između ova četiri zida koji ne trpe okretanje leđa.

“Igrajmo se, mama, s tvojom glavom!”