Radionice

„Piši svaki dan. Stisnutih zuba, makar besmislene kretenarije, ali piši. Pisanje je jedna od najsmiješnijih i najpatetičnijih naših opsjena, obmana. Vjerujemo da činimo važnu stvar kada crtamo izvijene crne crte na bijelom papiru. Međutim, to je tvoj zanat, ti ga nisi izabrao, nego ti ga je kob nanijela, i samo to su vrata kroz koja možeš naći mogući spas. Piši, piši. Na kraju, među tonama papira koje se odbace, jedan redak se može spasiti. (Možda.)“ (D. Buzzati)

Jedno od često postavljanih pitanja je: “Može li se naučiti pisati? Andrej Blatnik odgovara na to pitanje na vrlo slikovit način: “Nakon učenja pisanja svatko piše bolje. Kao što i svatko tko ide na tečaj plivanja na kraju pliva bolje nego na početku. Istina je da su neki sposobniji i dolaze do medalje na olimpijadi, a drugi se brčkaju, ali se barem mogu sami spasiti ako padnu u vodu.” A svima koji pišu jasno je da je u pisanju spas, da je ono kolut za spašavanje, možda jedini koji će nas u mnogim trenucima održati na površini.

A što nude naše radionice kreativnog pisanja?

Nude poticajno okruženje ljudi koji nas slušaju dok možda prvi puta čitamo svoj tekst nekome kome nismo uvijek i bezuvjetno najbolji. Tko nas ne mora poduprijeti i ne mora pljeskati, ali može biti dirnut našim riječima i možda može suosjećati s našim bolima, radostima i demonima. Nude mišljenje i ocjenu teksta koja nije uvijek onakva kakvu priželjkujemo, ali koja će naš tekst promijeniti. A svaka je promjena dobra. Nude zadovoljstvo i uzbuđenje koje osjećamo tijekom i nakon kreativnog procesa. Nude ocjenu i mišljenje profesionalnog voditelja i mogućnost objavljivanja knjige u našoj biblioteci “Prvi korak”. Na kraju, nude uživanje u književnosti i potiču polaznike na redovno pisanje. Jer jedini lijek za život (ili protiv života) jest pisanje. Svi mi koji pišemo, to dobro znamo.