CeKaPe | Scenarij za kratki film

Scenarij za kratki film

0 Lessons

OPIS I PROGRAM:

Radionica nudi program koji će polaznicima omogućiti realizaciju ideje scenarija za kratki film.
Forma filmskog scenarija je specifičan oblik kojeg je, uz malo truda, mašte i volje, moguće savladati. Polaznici će tijekom radionice proći sve korake u procesu pisanja za film – od sinopsisa preko scenosljeda do konačnog scenarija, te kroz niz praktičnih vježbi razviti vlastiti potencijal za promišljanje i stvaranje filmskih priča. Osim upoznavanja s konkretnim spisateljskim procedurama razvijenim u scenarističkoj literaturi, naglasak će biti na učenju iz konkretnih primjera kao i razmjeni ideja među polaznicima. Cilj je da svaki od polaznika svoju početnu ideju za kratki igrani film, uz pomoć mentora, pretvori u jasno strukturirani predložak za snimanje.

POSEBAN DODATAK:

Kao poseban dodatak radionici scenarija za film tekstovi polaznika bit će objavljeni na Blogu Centra za kreativno pisanje/ CeKaPe-a na adresi ce-ka-pe.blogspot.com, a moguća je i suradnja s mladim glumačkim trupama poput Teatra G.

Prijavi se na radionicu

Voditelj: Tomislav Zajec

Diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2002. godine. Apsolvirao filozofiju i kroatologiju na Hrvatskim studijima. Prvo zapaženije javno djelovanje zabilježio je objavljivanjem poetskih ciklusa u časopisima Vrijesak i Forum 1995. godine, nakon što je godinu dana ranije prvi puta dobio nagradu Goran na Goranovom proljeću. Godine 1996. objavljuje prvu zbirku poezije; Natanijelov dnevnik u zborniku U trenutku kao u divljini s koautorima Vlatkom Grgurićem i Romanom Simićem. Osim poezije piše i romane, te drame. Do sada je tako objavio romane Soba za razbijanje (1998.), Ulaz u crnu kutiju (2001.), Ljudožderi (2005.) i Lunapark (2009.); te tri zbirke poezije Natanijelov dnevnik (1996.), Sjever – zlatni šut (1996.), Rupa njegova imena (2000.).

Kao dramatičar debitira 2000. godine predstavom John Smith, princeza od Walesa u režiji Dražena Ferenčine i izvedbi kazališta ZKM. Drama je potom postavljena i u Sarajevu (Akademija dramske umjetnosti & Kamerni teatar), Glasgowu (The Arches Theatre), Bradfordu (Theatre in the Mill), Varaždinu (HNK Varaždin), Bukureštu (Teatrul de Comedie) i Brailiu (Teatrul Maria Filotti). Za istu dramu dobio je i dekanovu nagradu. Trostruki je dobitnik nagrade za dramsko djelo Marin Držić za djela Atentatori, Dorothy Gale i Spašeni. Dramski tekstovi prevedeni su mu na engleski, mađarski, poljski i ruski jezik. Piše i za djecu i mlade.

Živi i radi u Zagrebu.

Tomislav Zajec
„Pravila igre; Od prve ideje do prvog dramskog teksta“
VBZ, Zagreb, 2012.

***

Alan Wake i veš-mašina

Vratimo se u ovom trenutku na najavljeno pitanje koje je izvorom kontinuiranih prijepora: može li se pisanje uopće naučiti?
Dakako, slična promišljanja primjenjiva su na sva polja kreativnog rada, koji uvijek i nužno počiva na temeljima onoga što možemo nazvati određenom razinom osobnog talenta. Ili, nadarenosti. Ili prirodne sklonosti određenoj materiji. Najjednostavnije – igri. A koliko toga onda, s druge strane, uopće ovisi o naučenim i usvojenim alatima za prepoznavanje i oblikovanje spomenute materije? Odnosno, pravilima?

Svoj bih odgovor ponudio kroz još jednu analogiju. Bolje rečeno kroz pitanje koje glasi - tko je Alan Wake?

Zaljubljenici u kompjutorske igre među vama vjerojatno znaju da je riječ o fikcionalnom junaku koji međutim nije proizašao iz dramske ili prozne literature, već se udobno smjestio u Xbox 360 konzolu, kao glavni junak istoimene igrice. Ali zbog čega je on toliko važan za naš slučaj?

Alan Wake pisac je koji proživljava spisateljsku blokadu (o tom će problemu biti riječi nešto kasnije…) te vidno rastresen, zajedno sa suprugom odlazi u malo i opskurno mjesto Bright Falls, kako bi povratio kreativnu moć. Međutim, a ovdje dolazimo do zapleta, suprugu mu otimaju zle sile koje se plaše jedino svjetlosti, pa naš junak započinje s lutanjima kroz gustu noć, tražeći usputna utočišta u rijetkim izvorima svjetlosti koja mu se ukazuju na putu do njegova konačnog odredišta. Odnosno, do spašavanja izgubljene supruge. Ili prevedeno u kod potreban nama u ovoj prilici; do završetka rada na novom literarnom djelu.

Postoji li bolja metafora za pisca i sam proces pisanja; za razgovor o odnosu talenta i mogućnosti poučavanja? Nije li i sam pisac poput junaka ove kompjutorske igrice, koji se služi svjetlosnim sidrima koja mu pružaju uvid u ono što zna, kako bi se lakše uhvatio u koštac s nepreglednom nepoznatom materijom kojom je okružen? Svjetlosne signale iz igre lagano možemo zamijeniti pravilima unutar mračnog i neizvjesnog kreativnog procesa kojim upravlja nedokučivost onoga što zovemo talentom, odnosno – igrom.

A sad, nekoliko rečenica koje sam odlučio posvetiti veš-mašini. Dakle. Prije nekih desetak godina održao sam svoju prvu radionicu dramskog pisanja. Ispred (za te prilike) netipično velikog auditorija, i uz poprilično neugodnu količinu treme, u kratkom sam terminu koji mi je bio na raspolaganju iznio osnovna pravila dramskog pisanja, na način na koji ih ja vidim i razumijem. Nakon predavanja, voditelj radionice, inače naš vrlo uvaženi pisac sad već srednje generacije, rekao mi je doslovno: „Ovo je predavanje bilo kao da slušam upute o tome kako sastaviti veš-mašinu“.

Nema potrebe ulaziti u to jesam li tu rečenicu shvatio kao kompliment ili kao ironično podbadanje, važno je nešto drugo. Važno je da sam kroz tu usputnu opasku tog trenutka shvatio kakav pisac nikako ne želim biti. Shvatio sam da pisac postoji samo do onog trenutka do kojeg u sebi ima dovoljnu količinu skromnosti, poniznosti i na kraju sumnje, koje su mu nužno potrebne kako bi uopće bio u mogućnosti posegnuti u neizvjesnu tamu vlastitog talenta, a zatim i uočiti da na tom putu nužno treba određene svjetionike, kako bi sigurno i što bezbolnije stigao do cilja. Ili se barem zaustavio negdje u njegovoj blizini. To je iz mog rakursa ujedno i najtočnija definicija pisca koju vam mogu ponuditi.

***

I napokon, želim pisati! No, prvo moram znati još i ovo:

Svake me godine, na početku ciklusa scenarističkih radionica, iznova iznenadi popriličan broj zainteresiranih polaznika najrazličitijih dobnih skupina. Međutim, istovremeno mi je potpuno razumljiv njihov gotovo jednoglasan odgovor na prvo pitanje koje im postavim; zbog čega želite pisati scenarij? A taj se odgovor redovito sastoji od sasvim jednostavnog i nijemog – slijeganja ramenima. Priznajem, tom se odgovoru zapravo i veselim, jer u njemu ima istine više od svih objašnjenja koja bi eventualno mogao čuti. Potreba za pisanjem je impuls koji je vrlo teško racionalno objasniti, i kojem je u konačnici potrebno samo dati dozvolu. Osluhnuti ga, prepoznati i krenuti putem kojim nas vodi. Scenaristička forma u tom kontekstu nije baš nikakav izuzetak.

Na početku svog bavljenja pisanjem dogodila mi se vrlo slična stvar, kad sam potpuno iznenada osjetio u sebi spomenuti impuls, a koji mi je neprestano ponavljao jednu te istu stvar – sjedni za stol i napiši roman. Koji apsurd! Vjerojatno bih reagirao točno na taj način, da sam krenuo racionalno razmišljati o čitavoj situaciji. Međutim, vjerojatno je baš ta ponavljajuća upornost impulsa, ideje ili inspiracije, kako vam drago, bila dovoljna da me uvjeri u nepropitivanje svega onoga što stoji iza tog neobičnog zahtjeva. I da jednostavno sjednem i počnem pisati.

Dakle, nadam se da je jasno kamo smjeram; osjećati inicijalni poriv a nemati za njega racionalno objašnjenje sasvim je dobar odgovor koji zapravo najjednostavnije objašnjava ono što bi bio taj prvotni nagovor na ideju. Tek nakon toga možemo započeti s procesom traženja, ispisivanja i oblikovanja ideja. Za sad ostajem na ovoj jednostavnoj poruci; osjetite li poriv za pisanjem – odazovite mu se. Posjetite neku od internetskih stranica namijenjenu piscima, upišite radionicu kreativnog pisanja, nastavite čitati ovaj priručnik ili uhvatite neki drugi koji vam je možda više po volji, svejedno. U svakom slučaju, našiljite sve svoje olovke!

Ili da parafraziram savjet koji sam sâm primio; ukoliko osjetite poriv za pisanjem, nemojte mu se odupirati, nema smisla, ne isplati se. Budite pametniji od toga. Energiju koju biste potrošili za bezbrojna propitivanja i sumnje iskoristite puno pametnije.
Sjednite i pišite!