PostFestum: CeKaPe Ljetna škola pisanja, Tribalj 2016.

PostFestum: CeKaPe Ljetna škola pisanja, Tribalj 2016.

Svi su mrzili Johnnyja.

Ne znate tko je on, ali dobio je ime već u prvoj rečenici. Dala sam mu paragraf, to je kao da svira solo na Led Zeppelin albumu. Rečenica mu je malo in your face (jezgrovita, kratka). Neopterećena pridjevima.

Ali tko je zapravo on? Gdje se nalazi? Jel mu vremenski slijed klacka? Jaši li konja ili motornu pilu, čitatelj (to si ti!) ne zna.

Strpljenja, #ShiftShaper će ti reći.

Johnny nije osoba (plot twist). On (Johnny) je objekt mržnje cijele ispostave CeKaPe-ove ljetne škole pisanja. Vi sada sigurno mislite da sam bila jedna od žrtava, ovaj, polaznika radionice. Međutim, ja sam taj tjedan u Triblju provela kao mačka.

Na završnom čitanju su me u jednom trenutku požurivali da krenem do stola sa mikrofonom, ali računala sam da me se može čekati. Zgrabila sam svoju čašu jegera, rekli su mi da to ostavim tu, i onda sam ju primila čvršće. Kad si klinac imaš dekicu za sigurnost, a kao odrastao čovjek imaš svoj jeger.

Ljetna škola je gotova, ali i dalje traju upisi u novi semestar. Uz jednu zdravu dozu straha, možete doći figurativno i doslovno raditi na sebi. Gore je čitati na mikrofon nepoznatima nego pred poznatima koje gledate svaki tjedan, to vam garantiram. Osim toga, CeKaPe u Amruševoj nema para za mikrofon.

Nakon Triblja sam došla kod Marka doma i uzela knjigu koju trenutno čita. Odmah sam mu sva važna morala objasniti kako je prva rečenica loša; ne započinješ, zaboga, knjigu sa rečenicom koju čitatelju treba dodatno objasniti. Preteške riječi, a radnja sva neka iznutra umjesto da prva rečenica, bam, ima akcije. Tako sam ja njemu bitno objasnila. Marko me pogleda, uzme mi knjigu iz ruke. “Jesi li ti svjesna da je ovo stručna knjiga o pogrebnim običajima?!?”

Ja osupnuto gledam. “Ali, dizajnirali su ju izvana kao da je pravi roman. Gle, i po blurbu iza nemreš skužit da nije!” vadila sam se. Uostalom, šta on ima čitati o pogrebnim običajima, da me zna strpat pod zemlju? Kad bolje razmislim, malo i jesam pregorila u tih tjedan dana. Godišnji za preporučit, znam (idem iduće godine i 4ti put).

Zašto opet, zašto toliko puta na ljetnu školu ili uopće na radionicu nečega što svi mislimo da znamo raditi?

Ovako, čitatelju. Na ljetnu školu je dobro doći ako poželiš napisati neku grdosiju od teksta, a ne znaš baš kako. Dobro je doći i ako već imaš napisanu grdosiju od teksta, ali trebaš Johnnyja da te podsjeti kako je teško napisati samo jednu rečenicu. “Pišem teško da bi se lako čitalo”, ili tako nekako kaže naš ovogodišnji mentor Baretić u motivacijskom zagovoru.

Dobro je doći i ako se trebaš maknuti od svog života, socijalizirati se sa nekim tko nije tvoja mačka (što puno govori o nama ponavljačima). Kad sam Marku javila da mi fali (imali smo ove godine i signal i wi-fi) rekao je “Meni fali samo daska u glavi, isto ko i tebi.” Jesam li već naglasila da sam taj tjedan provela kao mačka?

Javni nastupi su uvijek problem (kaže osoba sa scenskim iskustvom). Kako Igor i ja imamo tradiciju pobjeđivanja (ili veličanstvenog poraza) na književnom kvizu, tako ja imam tradiciju blamiranja na završnom čitanju ljetne škole (loš sam čitač, štaćeš). Trebam instrukcije kod nekoga tko dođe i razvali.

Ove godine je bilo tim gore što se završni program izvodio dvojezično – naša domaćica Kathrin iz Balature je zbog njemačke publike prevela naše radove. Johnny i štakori putuju u Dojčland (to može biti naziv benda i prvog albuma, možda sviramo bolje no što pišemo). Johnny i štakori sviraju kakofonični blues-rock, a pjevačica ide na autotune.

U tom slučaju definitivno moramo utvrditi tko je dovraga Johnny.

#ShiftShaper