Padamo li na vanjštinu?

cekape blog

Padamo li na vanjštinu?

U vrtiću nam je najdraža teta bila ona najmlađa i najljepša. Netko će reći da djeca instinktivno prepoznaju karakter, znaju tko je dobar, a tko loš. Možda ćete reći da je to genetski iako u životu niste poslušali predavanje iz genetike, no možda ima male veze s tim što djecu filamo pričama gdje su zli ljudi ružni, a dobri lijepi.

No, što ja znam, nikada nisam išla u vrtić. Osim ona prva tri traumatična dana nakon kojih me mama ispisala, ili su me izbacili pa mi nije htjela reći. Zadnje čega se sjećam je da sam izvukla stolicu onoj maloj koja mi nije htjela dati da se igram ambulante s njenom skupinom kokoši. Morala sam se ispričati pred svima iako i dalje držim da nisam kriva zato jer nisam htjela prihvatiti ulogu koju mi je vrtićka grupa zadavala. Na kraju sam se savršeno dobro socijalizirala i bez toga. Danas sam produktivan član društva, živim sama s mačkom.

Nismo ostali bez sposobnosti fokusiranja. Izgubili smo motivaciju.

Na jednoj FB grupi čiji sam pobožni član, razvila se kratka rasprava o tome kako je Bram Stokerova “Drakula” neočekivano teška za suvremenog čitatelja. Lažem, nije krenula tako da je netko došao i rekao “ovo je nečitljivo” jer bi ga brzo pokopali (ljudi s knjigama su poput raspojasanog mnoštva s bakljama i vilama), nego je entuzijast objavio sliku dugo traženog i konačno pronađenog izdanja.

Nitko nije od čitanja odustao, ali sam shvatila koliko nam je dnevnička i epistolarna forma teža za probaviti sada kada su nas razmazili udarni naslovi sa newsfeeda, nebitno kojeg socijalnog medija. Svi smo nekako postali poput mačaka: sve što titra, blinka, pojavi se pa nestane, iskoči u pop-up prozoru, sve ono što je u pokretu, sve nas to privlači kao kretanje plijena kroz savanu ili geganje goluba dok skuplja mrvice između dvije pekare. Moju mici doma po tom ključu privlače i muhe i ptice. Samo da se kreće.

Prestajemo pisati dnevnike i pisma. Sada kada imamo milijun alata, kućanskih pomagala i aplikacija, sada nemamo vremena. Vlastite nam misli nisu dovoljno vrijedne da bi ih zapisali za sebe. Ne možemo ih iskoristiti kao sadržaj za privlačenje pozornosti ili bildanje ega.

Zašto bi cijenili tuđe misli kad smo poput maćehe prema vlastitima?

Ono što svi podcjenjuju u “vrlom novom svijetu” je to da se online ponašanje prelijeva u offline. Osim što je sve brže, naše strpljenje je manje. Ono što je bitno se smanji na veličinu točkice sa newsfeeda. U nikoga i ništa ne ulaziš dubinski, samo baciš brzinski pogled. Zaustaviš se na vanjštini. I odeš dalje.

Prije nego itko socijalno-darvinistički zatitra na spomen “nove budućnosti” koju preživljavaju najbrži i najbolji, koja ide pod ruku sa Coelhovim “cijeli svijet će se urotiti da ti to ostvariš” bocom s poruke, “divljom ženom”, #girlboss i sličnim, reći ću vam da ne razumijete darvinizam najbolje.

Koga još uvijek zanima, “Drakula” je onako, pa teška za čitanje. Postoje puno teži tekstovi. Ali tko se još bavi time kad imamo kameru na svakom pametnom telefonu?

Poanta je, ne očekuješ “Dnevnik Jonathana Harkera” nakon što pogledaš “Kraljicu prokletih” na DVD-u. Cijeli život se navikavaš na horor filmove o čudovišnim vampirima, i što su noviji to su brže rezani. Najviše mi u novim filmovima nedostaje dug i neprekinut kadar. Onakav kakav će stvoriti nelagodu jer me s nečim suočava.

Slika Grofa Drakule u mladosti.

“Drakula” je nastala, u drugom vremenu. Informacije su teže kolale. Ljudi su bili uvjereni u to da fizički izgled i “krv” definiraju čovjekove psihološke karakteristike, ne samo zato jer su svi u to vjerovali nego je bilo lakše donijeti kodificirane predrasude i nastaviti sa životom. Pa nek’ si proklet ako ti je krivi nos.

Zanimljivo je kako je još jedan epistolarni roman prevalio eone vremena i prostora da bi se ekranizirao i postao popriličan hit za nešto što se teško čita. Možda nečeg u tim vražjim pismima ima, ha?

Način izlaganja priče je potpuno drugačiji kada još ne postoje televizija i filmska industrija. Probaj nekome iz 19. stoljeća objasniti što je netflix&chill. Javi kak je prošlo.

Čini li filter čovjeka?

Što nam govori slika Drakule iz filma i ono što o njemu čitamo iz knjige? Malo smo ga romantizirali, ne? Uvijek je zanimljivo vidjeti što nam demoni govore o ljudima. Upravo čitam Josepha Conrada, “Obris sjene”. To je Conradovo posljednje djelo koje je napisao uoči odluke njegova sina da se bavi pomorstvom. Piše o svom iskustvu kad je kao mlad mornar dobio zapovjedništvo broda opterećenog time što mora proći kroz more u kojemu leži tijelo bivšeg kapetana. Okrutnog, ludog, zlog kapetana.

To je mogla biti priča bilo kojeg roditelja svom djetetu. Uvod u “Srce tame”. Priča o tome kako preživjeti u školi na velikom odmoru. Kako se suočiti sa nasilnicima. Kako ne izgubiti sebe u šumi informacija i prestati brinuti o prethodnicima.

Neki dan me klinka iz moje zgrade pitala, “Jesam li ljepša s ovim filterom?” i to me prestravilo više od svakog Drakule, ludog kapetana i zombi vampira zajedno.

Svojim ponašanjem stvaramo određeni okvir društva, ali ne razmišljamo što ostavljamo za sobom: prostor u koji netko tek ulazi. Normalno je da prvo zamijetimo ono što nam je lijepo ili što nam izgleda kao prava stvar jer smo lijeni gledati kak spada, ali veliki je problem vanjskim pokazateljima ičega davati na vrijednosti jer se to vraća i grize za guzicu. Kupiš osiguranje jer je bankar koji ti ga uvaljuje super-uber profesionalan, al kasnije ne možeš naplatiti potraživanje jer ima ta jedna stavka u ugovoru koju ispeglana košulja nije spominjala. Platiš edukaciju koja nije opravdala cijenu jer ljudi drže edukacije samo da “postanu stručni” na papiru. Zaposliš nekoga tko za seminar s faksa slaže da je to projekt na kojem je radio. Klikneš na link jer je bila lijepa slikica, i sada ovdje čitaš moj dosadni blog. Nijedan od ovih primjera nisam izmislila.

Sve skupa smrdi na onu “jako se trudim da ne vidiš moje greške koje nisam popravio jer sam birao ovo odijelo” vibru. Što ih više skrivaš, to je očiglednije da su tu. I da niste voljni na njima raditi. Možda se varam, možda je jasno samo nama INFJ tipovima, a djeca su nam osuđena na bolesnu kompeticiju, anoreksiju i proljetne praznike u Vrapču.

snimila Gordana Jerabek

Još dva i pol filtera i dobra sam.

 

Je li knjiga kao izraz drugog živog bića iz univerzuma koji dijelimo mrtva? Žele li ju ljudi poslati na liposukciju čim ju vide jer je predebela? Knjigo, jesi li beach body ready?

Upravo u romanima i pričama fizički opis lika često implicira psihološko stanje. Skakanje iz jedne u drugu glavu bez reda se zove head hopping i jako je fu, pa kad već ne možeš o svakome pisati iz njihovog prvog lica, možeš napisati da su čvrsta karaktera, ali danas im nije dobar dan jer im je umrla majka nakon što je vrtlar obrezao grmlje i pronašao novčić iz rimskog doba koji stvarno žele imati, ali je problem u tome što ne žele potezati svoj status nad vrtlarom već žele da im novčić bude poklonjen jer su oni to zaslužili, sve kroz opis tkanine od koje im je napravljen kaput. Nategnuto, znam.

Nećete doživjeti moju fotku bez šminke i filtera jer mi je to prilika da pokažem kak sam kul i opuštena down to earth osoba kojoj je toliko stalo do ovog pitanja da će se jadna poniziti pred svima (jer mene tolko ljudi ne čita, ha!)… sve za dječicu i samopouzdanje i druge žene i čovječanstvo i mir u svijetu.

Klinki sa kata iznad sam rekla da su filteri laži i da nije bitno koliko je lijepa nego pametna. Onda mi je pokazala profile svojih frendica i neko vrijeme sam ju učila što ljudi na internetu zapravo pokušavaju o sebi reći. Iz ovog razloga sa sobom na mobitelu uvijek nosim Kylie Jenner prije/poslije fotku. Definitivno pomaže kad treba staviti stvari u perspektivu.