Odakle dolazi ideja?

Odakle dolazi ideja?

Veljača je startala, još uvijek čitam tuđe novogodišnje rezolucije kao da će to išta promijeniti (a već je i valentinovo, a Marko me nigdje nije izveo na večeru). Možda zato jer nisam napravila vlastite rezolucije. #gowiththeflow

To su one, kako već idu… summer bodies are made in winter, keep on keeping on, this year is a new book with blank pages and you fill it with pieces of your own crap nešto… brojčani popisi, zvjezdaste natuknice, javna obećanja sebi, prijateljima i neznancima na fejsu. Negdje sam pročitala da su šanse za ostvarenjem plana manje ako najavimo što planiramo, navodno zbog psihološkog pritiska koji sami sebi stvorimo jer je čovjek očigledno stroj za samouništenje, ali možda je stvar u tome što svojim laprdanjem ispustimo svu energiju koju smo imali u zrak. Ili lažemo radi projektiranja identiteta. Šta, rezolucija? Koja rezolucija? Ne ja, ne bi ja nikad.

I tako ja to čitam. Kao, što ste napravili danas za svoje planove sutra. Što ste napravili za budućeg sebe. Kako ćete se opravdati desetogodišnjem sebi. Netko kaže da će pogledati barem 12 filmova ove godine (amater, mislim si… 12 filmova pogledaš na jednom bolovanju). Netko drugi kaže da hoće ili neće u teretanu. Good for you. Recimo, ja sam bila tjeskobna oko toga koliko ću knjiga staviti na goodreads reading challenge (u zaostatku sam). Ono, ne želiš ispasti papak sa premalo knjiga, ali ne želiš ni bubnuti previše pa se krajem godine gristi kako je to još jedna od stvari koju nemreš napraviti kak spada. Gledam koliko su knjiga moji prijatelji i poznanici stavili. Nije da se natječemo, ali pogledala sam. 😉

Odakle dolaze ideje za pisanje? Odat ću vam tajnu – od Valentinova sigurno ne.

Ovo neće biti tekst o knjigama i čokoladi, njih čuvam za drugi navrat kad neće svi ostali kolumnisti pisati o tome. Da, Valentinovo je, volimo čokoladu i ako smo singl i ako smo u paru, da zanima nas aromaterapijski ritual koji će dan učiniti boljim i parfem sa feromonima koji će nam, dok god nosimo crveno donje rublje, pronaći novog partnera. Ali samo ako smo redovno podšišali vrhove (cure) i otišli na crossfit (dečki) Vrli novi svijet, ha?

Mi trošimo, a kriza i dalje čuči iza ugla – čak i velike ribe gledaju štedjeti. Recimo, film postaje novo kazalište (majke mi, ovo sam napisala prije događanja sa HAVC-om) otkad je netko shvatio da je poprilično jeftino odraditi snimanje na samo jednom setu. Još dok je Lars Von Trier napravio “Dogville”, bio je to čudan art film. Dugačak, čudan i ne znam hoće li mi treća riječ biti “naporan” ili “jeziv”, ali on je sve to.

Film je novo kazalište.

“Arq” koji sam nedavno gledala je Groundhog Day s dignutim kontrastom i bez Bill Murraya. Puno manje scenografije, samo jedna lokacija. Čisto kazališno rješenje. Kako su se samo toga sjetili, ha?

Gledala sam još jedan takav film. Što nije teško jer ima puno takvih filmova. Reći ćete da nemaju ništa zajedničko: “Raisin in the Sun”. I 1961. godine je, vidite, snimanje filma bilo skupo, a kazalište na platnu u trendu. Nešto kao opsesija filmiziranim stripovima danas.

Kad smo kod stripova, gledala sam i oba “Thora” i sve moguće “Avengerse”. Brutalno skupa scenografija, lokacije i efekti. Jedva čekam da ih presele u kazalište. Kužite, ideja se transformira u neki konkretan oblik romana, drame, filma ili predstave, ali nakon toga opet može curiti iz jedne forme u drugu jer ju ništa ne drži. Na sreću ili žalost publike, nije vezana za originalnog tvorca i ako imaš sve moguće dozvole, možeš postaviti cijelu stvar, ne znam, na ledu. Što funkcionira za Disney. Potencijalno za Anu Karenjinu. Ali daj zamisli Slijepu točku na ledu. Eto, nije dovoljno “dobiti” ideju – puno ideja je jednostavno loše ili su na krivom mjestu. Bitnije je razviti sustav selekcije.

Zanimljivo je što nitko nikad nema bolju ideju od Joss Whedona, Briana Singera ili Peyton Reeda za konkretan problem s kojim se susreću tokom ekranizacije. Zato nikad ne manjka prigovora. I s tim se morate pomiriti ako ćete imati seriju dobrih ideja – neće biti kraja prigovorima od strane jako glasnih i nebitnih pojedinaca. Imajte na umu da to nisu oni, to je samo njihovo konstruiranje identiteta. Ako javno pokakaju film, roman ili 2D igru koju razvijate već nekoliko godina samo zato jer je 3D superiorniji, znači da su oni sami od toga bolji iako nigdje nema dokaza ni rezultata. Jako slatko, znam.

Imam ekvivalentno iritantnu osobinu – hobi mi je predviđati plot twisteve i tako Marku upropastiti i film i Valentinovo. Dosta sam dobra u tome. To mu je zato jer me za prošlo Valentinovo vodio gledati “Deadpool”. TAJ je film pun dobrih ideja.

O scenaristima i ljudima.

Kad vidimo više od dvoje scenarista u creditsima, Marko kaže da je eto, zato film dobar; sa količinom ljudi povećava se količina dobrih ideja. Ja mu vičem da nek je film dobar, četvero scenarista zvuči kao pakao! Bila sam pisac broj 2, znam o čemu pričam. To ne znači da ne bih opet prihvatila izazov i bila pisac broj 3, 12 ili 56.

Od ovoliko priče o filmovima i idejama, jedna svježa mi je pala na um, pa možemo imati live feed dok čitate, interaktivna nastava. S obzirom na to da hrpa ljudi kuha i voli pojest, upute za #kakoskuhat su u modi i možda to treba iskoristiti. Naravno, ne može biti klasična knjiga o kuhanju – pogotovo jer ne kuham dovoljno dobro (shhhh). Možda… “Što poslije Apokalipse?” veganska kuharica za preživjele (toliko ciljnih skupina u jednom potezu, od sirovojeda do SF geeka). Čekajte da uključim onaj aparat za selekciju, hoće li ideja proći ili ne. Na klimavim je nogama.

Dobro bi sjela uz novu Walking Dead sezonu. Iako njih baš ne pratim. Ono što iščekujem su Black Mirror, Stranger Things i Game of Thrones, tim redoslijedom. Mislim da sam onih 12 pogledanih filmova u godini prešišala već na minutaži serija koje pratim. Back to the drawing board.

Jeste skužili kak koristim ove mini podnaslove da me lakše čitate?

“Ful me nervira ta ShiftShaperica, najavi tekst o idejama, a onda nam nije otkrila kako ih zapravo dobiva.”

Osjećaj je obostran. Ili, možemo reći, osjećaj je ravan onome kada Justin Trudeau sumnjičavo promotri Trumpovu ruku. Vidite? Ideje se mogu pokazati u stvarnom vremenu. Mogu se iz jedne forme prebaciti u drugu, mogu se napisati, odglumiti, pretvoriti u meme.

Možemo svakako producirati “9 razloga zašto misliš da nemaš dobru ideju”, “Rođenje jedne ideje: Case Study” ili “11 tehnika za stvaranje super originalne ideje” tekst (ipak imamo u CeKaPe-u i copywriting radionicu pa da se pokažemo) prepun flafanja, ponavljanja očiglednog, sve posipano sa nama bitnim ključnim riječima, ali (ovo govorim nakon što je #ShiftShaper tekst sa brojem u naslovu i nabrajanjem u tijelu teksta imao uvjerljivo najviše pregleda i šeranja) čemu to?

Niti je dobiti ideju neurokirurgija, niti ste vi glupi, niti sam ja ekstra pametna. Ideje ti ne trebaju samo za napisati nešto, za osmisliti tekst ili e-mail. Mislim da više ideja producira kuhar u restoranu od prosječnog književnika. Ovisno o tome čije su nedovoljno pečene.

To će riješiti komentare, ali što je s razvojem ideja za priče i romane? Za to trenutno brine grupa kratke priče kod našeg Miroslava koja me tjera u red i govori mi stvari koje mi prijatelji nemaju petlje reći. U punom smo pogonu i prašimo sve pred sobom. Ne možete s nama jer ste zadnji upisni rok promašili, ali zato stignete kod Ivice Đikića početi u ožujku. Ako nemaš ideje, kod ovih mentora ćeš ju dobiti. Još je gore kada ih imaš i ne znaš što bi napravio s njima. O tome ide nastavak priče. Komad ovog teksta sam izbrisala i preselila u fajl za idući. Nitko ne želi čitati kolumnistički “Rat i mir” iako sam nadišla samu sebe ovog puta. Ideje pak vadim jednu po jednu, kao zeca iz šešira.

#ShiftShaper