Odakle dolazi ideja #2

Kolumna o pisanju, književnosti i pop-kulturi.

Odakle dolazi ideja #2

Vidjela sam #getfocused i pomislila kak je to onaj hešteg koji svakog jutra u 7 tražim negdje u sebi a nikak. Jedino što uspijem je komentirati slike mačaka u 6:55. To je vjerojatno poprilično jezivo vlasniku profila kad pronađem sliku od prije par godina (bila je tako medena, nisam se mogla suzdržati!).

Što se ideja tiče… fokus nekada odmaže, ali ne pomaže ni staviti soli na rep zečevima iz šešira.

Osim grupe kratke priče u CeKaPe-u, dio sam jedne online grupice nadobudnih piskarala pa mogu svjedočiti činjenici da je fizička lokacija izuzetno bitna. Bitno je moći se vidjeti uživo sa kolegama i mentorom, ili kako Enver Krivac kaže, “ništa ne može zamijeniti staru žnjaru punu iskustva i cinizma”. Neopisivo mi je bitno uzeti u ruke nečiju knjigu koja je tako iz grupe (ili uz nju, pored, nekako u pozadini) ispala. Trenutno se možemo pohvaliti Sanjinom knjigom “Crveno laž, crno istina”, koju kod mene definitivno čeka antirecenzija, samo će mi to biti najteža dosada. Kad sam zapisala svoje prve dojmove o rukopisu, slučajno sam ih Sanji donijela napisane tintom crvene boje. Ne pitajte me kako ni zašto. Nekako sam uspjela zadržati vjerodostojnost nakon toga; pišem i dalje.

O dinamici grupe, vlastitog “ja” i kako ostati na Marsu.

Što se priče tiče, čak i kada ne snimaš film, ono što ti stvarno treba je lokacija i set design. Na Sferakonu 2015., nije publika bezveze gostujućoj predavačici Kate Elliott najviše pitanja postavljala upravo o world buildingu. Trebaš imati konkretno mjesto koje služi kao posuda iz koje se nećeš razletjeti u svim smjerovima jer bilo tko može imati ideju pa ukakati motku. Lokacije su skupe, čak i kada ih ne plaćaš po satu. Skupe su jer svaka iduća lokacija u tvom jedva postojećem romanu diže razinu komplikacije za još jedan kat.

Na onoj online grupi nadobudnih piskarala koju spomenuh ranije nabacivali smo po tri ideje za roman. Moje su išle u bitno skraćenom izdanju ovak:

  • #1 Girls in Black – melodramatika o mladim redovnicama, samo što nijedna ne pjeva. (“Redovnice nastupaju” ovog puta u depri)
  • #2 Paper Mind – anatomija jednog odnosa, mentalne bolesti i nuklearne obitelji.
  • #3 Attention, Mars! – oldskul SF sa modernim twistom.

Ostala sam bez ideja na pola puta pa sam zadnju izvukla iz šešira – već je bila napisana i objavljena u UBIQ broju 18 pod nazivom “2146 Mars”. Moji sugovornici na online grupi ne pričaju hrvatski pa nemaju kako provjeriti varam li.

Stvar funkcionira tako da objaviš to svoje, čekaš da se poklope vremenske zone i krenu stizati komentari. Nekada ih ne bude uopće jer su ljudi na online grupama egomanijaci i bitan im je isključivo vlastiti rad bez obzira što grupa tako ne može funkcionirati. Nakon nekog vremena mi dolazi prvi normalan komentator i kaže čovjek da bi sve tri ideje volio vidjeti u istoj knjizi i smještene na Marsu.

Gdje je on bio kad je Jeleni Zlatar trebalo reći da spakira Odjavnu kartu, Slijepu točku i onu znanstvenu studiju u jednu knjigu, a neka sve bude u Parizu? Stalkam mu profil, čovjek je producent. Izgleda da mu nije baš mio koncept jedinstva radnje, vremena i prostora radi produkcijskih ušteda. Možda je previše čitao Johna Cartera.

Omjer u kojem to činiš.

Možeš li predvidjeti budućnost? Ok, ne budućnost, ali nečije misli. Ako napišem ovo o ovome, što je iduća stvar koju moj čitatelj smatra da treba pročitati, što očekuje, a što zapravo želi? Hoću li uopće razmišljati o čitatelju dok pišem svoju autobiografiju (kao Patti Smith u “Just Kids” festival autocenzure)? Je li taj čitatelj faktor dok pišem ovu priču o hobotnicama iz svemira ili nadrealnu epopeju jednog dana u životu običnog poštara?

Ideja je sve to: razmišljati o čitatelju, ali ga po potrebi ignorirati. Ideja je omjer u kojem to učinimo.

Znam da niste kliknuli na link tamo gore. Imam osjećaj da se danas ljudima na internetu moraju dati detaljne upute što da naprave – klikni ovdje, upiši se tamo, saznaj ovo-ono. Nisi malo dijete. Klikni na linkove, istražuj, nauči nešto novo, informiraj se. Pričaj drugima o idejama i pričama i člancima koje čitaš, raspravite par stvari. Svi su pasivni na internetu iako svi jako glumimo aktivne živote. Možda je previše buke, možda smo samo lijeni. Zato vam donosim na tacni ono bitno što je čovjek rekao o sebstvu:

“But then in Inside Out, you go inside this little girl Riley, and you don’t encounter a self or a core identity. What the movie shows to children and their parents is that Riley is a robot being manipulated by chemical processes inside her brain. The cataclysmic point in the story is your realize that none of the sources inside her are her true self. In the beginning you identify with Joy but the critical moment comes when you realize none of these emotions are Riley’s true self. It’s a balance between different sources.”

Yuval Harari, The Atlantic

Izviru li ideje iz jedinstvene mene ili je to automatizirani proces koji bi se događao i da sam nejedinstvena-ja? Bih li za sobom ostavljala ispunjene papire i nikada se ne plašila praznina? Možda bi bilo lakše bez onog stereotipnog straha pred praznom stranicom. Bez znatiželje nema novih pretumbacija znanja i ideja. Ono da je to ubilo mačku je laž. Imam mačku doma, živim s njom. Ulazila je u perilicu rublja i mikrovalnu i sa prozora je lovila ptice. Niš joj nije. Tu je.

Nemoj si ponavljati koliko si super.

Koliko god misliš da si super je obrnuto proporcionalno kvaliteti tvog rada, neovisno baviš li se heklanjem, konobarenjem ili crtanjem. Svi imamo taj kognitivni fejl gdje nalazimo sigurnost u tome da smo vrijedne osobe, da smo super i da smo najkul debili ikad. Stvari koje dobro napravimo vrednujemo više nego istu stvar kod drugih. To je naša slijepa točka.

Sigurnost nije zapravo sigurna. Nemojte misliti da prije objave ovog teksta nisam išla guglati što je obrnuta proporcionalnost da saznam jel to stvarno je ono što ja mislim da jest. Umjesto u gimnaziju, išla sam u srednju ekonomsku školu, i imam razloga sumnjati u bilo što što su me tamo naučili. Interdisciplinarnost nije baš bila na jelovniku.

Formula ne postoji.

Nakon kratke matematičke stanke, izvela sam formulu. Nije prava, al ima formulastu strukturu:

Ideja = (znatiželja + otvorenost različitim metodama + sudjelujuće promatranje) izvedba x N

  • gdje je N broj eksperimenata

Nadam se da niste ponegdje čitali o tome kako trebate slijediti svoju strast, svijet bu se urotil da baš vama pomogne, i moja najdraža: budite autentični. Kao antropologu, autentičnost mi je tek nešto više od šarenog omota bombona za cuclanje. Mislim da je riječ na koju svi misle “iskrenost”, ali ona ne zvuči dovoljno hoh.

Znam da formule nema, ali ponekad me izjeda kako je Vlado Bulić napisao “Putovanje u srce hrvatskoga sna“, kako je jedna Yoko Ogawa iz sebe izvadila “Bazen za skokove u vodu“, kako je Željko Malnar proživio “U potrazi za Staklenim gradom“, kako su Belaj i Vinšćak iz krhotina izvadili obrise slavenske mitologije, kako se to veže na nordijsku mitologiju koju prepričava Neil Gaiman i koju neovisno o njemu crta Milivoj Ćeran, hrpa naizgled nepovezanih linija koje se sve u jednom trenutku sastanu ili izdaleka pozdrave u osobi mene kao čitatelja.

Sve, baš sve što je sigurno je iluzija.

Pazi da se ne spotakneš preko samoga sebe.

Once formed,” the researchers observed dryly, “impressions are remarkably perseverant.”

Uvijek cijeniš svaki komentar koji pronađe put do tvog uha, ali nekada savjet nema logike. Možda jest dobronamjeran. Možda te netko prepozna kao konkurenciju iako niste na istoj autocesti, pa pokušava podmetnuti nogu. Vraćam se na “stavi sve na Mars” komentar. Njemu sam barem pretpostavila dobronamjernost.

Prvo što me muči je logistika: kakve veze imaju kolonija koja se na stranom svijetu bori za preživljavanje sa kontekstom samostana ili civilima koji se imaju vremena i energije baviti vlastitim ljubavnim odnosima? Najlakše je reći, joj sviđa mi se malo od svega ovoga, ja bi sve to na jednu hrpu. Može li ta hrpa držati vodu? Hoćeš li skuhati jestiv ručak ako u lonac baciš sve što trenutno imaš u frižideru? I kozice, i maslac, i jaja i celer i ajvar.

Poprilično sam uvjerena da žene u celibatu nisu neki recept za kolonizaciju svemira. Svejedno sam napravila alternativnu SF verziju gdje sam zadržala istu mehaniku, ali bitno promijenila svijet, atmosferu i logistiku odnosa moći. To je ono što radiš kada eksperimentiraš. Nisi se spustio sa brda s kamenom pločom u rukama.

Na kraju sam mu rekla da #2 može biti smješten na teraformiranom planetu ( jer želim radnju u vanjskim prostorima, bez zaštitnih odijela i transportnih problema) izvan našeg solarnog sustava. Taj svijet ću nazvati “Saturn2” (zbog prstena naravno).

Redovnice mogu ići u aeralnu koloniju na Veneru.

Marsovci su ostali tamo gdje smo ih našli.

Možeš li zamisliti svijet u kojem će nam u putovnicama morati pisati na kojoj smo planeti rođeni? Zvuči kao super ideja. U praksi neće biti super roditi se na Mjesecu. Ako me slučajno sretneš dok u istoj birtiji liječimo migrene kavom, možda ti objasnim zašto.

#ShiftShaper