Nebojša Lujanović: Priručnik je namijenjen i studentu književnosti i inženjeru elektrotehnike

Nebojša Lujanović: Priručnik je namijenjen i studentu književnosti i inženjeru elektrotehnike

S Nebojšom Lujanovićem, piscem, profesorom, prošlogodišnjim finalistom t-portalove književne nagrade, voditeljem radionica kreativnog pisanja i maratoncem razgovarali smo o pisanju priručnika za kreativno pisanje „Autopsija teksta“, kojeg je CeKaPe objavio u prosincu 2016. godine.

Zagrebačka promocija Priručnika održat će se u petak, 10. veljače u 19 sati u baru Botaničar, Trg Marka Marulića 6.

Kako je došlo do ideje pisanja priručnika za kreativno pisanje „Autopsija teksta“ i kako je tekao proces pripreme i pisanja?

Priručnik je nastao tako što sam sažeo vlastite bilješke, usustavio ih i uklopio u koncepciju radionice koju sam vodio u zadnje vrijeme i koju smatram najučinkovitijom. U pet godina vođenja radionica, nakupilo se tu različitih engleskih priručnika, skica za vježbu, bilješki s pojedinih radionica, akumuliranih prigovora i pohvala polaznika… A i dosadilo mi je na početku svake radionice kopirati i prosljeđivati prezentacije i papire s vježbama. Sada su sve informacije fino na jednom mjestu.

Kome je Priručnik namijenjen?

Njegove moguće slabosti proizlaze iz namjere da bude jednako koristan i studentu književnosti, i piscu početniku, i inženjeru elektrotehnike koji bi samo htio zaviriti u to područje. Jer, takav mi je bio i presjek grupe na radionicama. Onima s određenim predznanjem i praksom je morao biti jednako izazovan, koliko i razumljiv i poticajan onima koji se tek upuštaju u novu avanturu. Prema tome, priručnik ne računa na bilo kakvo predznanje. Traži samo strpljivost i upornost.

Reci nam nešto više o strukturi Priručnika.

Tijekom pisanja piscu s puno utakmica u nogama (čitateljskih i spisateljskih) odvija se simultano nekoliko procesa. Pokušao sam ih rastaviti na 13 komponenata, mada je taj broj sasvim proizvoljan (može ih biti i više, kao i manje). Smatram da se najbolji efekt kod početnika postiže komadanjem stvaralačkog procesa na komponente. Svaku od tih komponenata (lik, dijalog, vrijeme, prostor, zaplet, metafora, stil itd.) u Priručniku sam razdvojio na pet dijelova – prvo teorijska podloga, zatim analiza te komponente na primjeru nekog književnog teksta, pa najčešće greške, predložena vježba ili dvije (s objašnjenim učinkom), i na kraju preporučena literatura. Priručnici koje sam imao u rukama bazirali su se na jednom, najviše dva od navedenih dijelova. Ili su samo nizali vježbe i primjere iz klasika, ili su bombardirali čitatelja teorijom. Po onome što sam do sada vidio, osim što je ovaj Priručnik usamljena pojava u domaćoj i regionalnoj produkciji, nisam naišao na sličan priručnik ni na engleskom jeziku.

Što za tebe znači kreativno pisanje?

Na emocionalnoj razini, bojim se da bih bio pun općih mjesta – kreativno pisanje doživljavam kao ispunjenje, smisao, uzbuđenje, intelektualnu igru i zabavu, užitak stvaranja. Više bih se osvrnuo na praktičnu razinu. Tu su brojne dobrobiti u koje pokušavam uvjeriti, recimo, fakultete. Ne moraju svi polaznici postati pisci niti radionice moramo smatrati mjestima koja pohode samo takvi pojedinci. Na radionicama pisanja se vrlo lako i efektno usvoje osnovna polazišta znanosti o književnosti. Zatim, kreativno pisanje razvija naš identitet, sposobnost shvaćanja sebe i drugih, sposobnost empatije i, naravno, komunikacije (sa sobom i s drugima). Također, na radionicama se polaznici upoznaju sa strukturom teksta, što im dobro dođe u brojnim drugim djelatnostima (novinarstvo, odgoj i obrazovanje, nakladništvo itd.). I čini od njih puno zahtjevnije i strože čitatelje, njegujući njihov ukus. Dobrobiti ima još, ali mislim da je i ovaj skraćeni popis dovoljan da se te radionice shvate ozbiljno, a ne kao mjesto gdje čudaci jednim drugima čitaju svoje zbrkane tekstove.

U CeKaPeu si vodio radionicu zanimljivog naziva – Demontaža. Možeš li nam reći nešto više o samoj radionici i iskustvu njenog vođenja?

Sada kad gledam unatrag sve te radionice koje sam vodio u Gorskom kotaru, Zagrebu, Splitu, Zadru i Makarskoj, shvaćam da je svaka imala smisla i ugradila se u ovaj Priručnik. Pa tako i Demontaža koju sam vodio godinu dana u CeKaPeu u Zagrebu. Polaznici su prethodno prošli nekoliko radionica i dosadilo im je da im netko stalno govori da je jedan oblik dijaloga ili koncipiranja lika pogrešan – htjeli su razumjeti zašto je to pogrešno! Htjeli su teoriju. Tada sam u razgovoru s njima shvatio: dobar priručnik za pisanje ne smije samo nizati vježbe i primjere iz teksta, on mora sadržavati i teorijski aparat koji će polazniku rasvijetliti stvar i biti primjenjiv u svakom njegovom budućem tekstu. Danas više ne držim radionice u kojima polaznici ne pristaju da odradimo taj teorijski paket. Prva reakcija je gađenje i dosada, ali vrlo brzo postaju svjesni njegove korisnosti.

Misliš li da je za dobrog voditelja radionice pisanja važnije spisateljsko ili pedagoško iskustvo?

Naravno da su oba iskustva podjednako važna, ali je činjenica da ovo drugo češće nedostaje. Puno pisaca bi se prihvatilo radionice jer iza sebe imaju neupitan spisateljski rad, ali vrlo brzo i sami postanu svjesni važnosti druge komponente. Ne uspijevaju prodrijeti do polaznika radionica, stvoriti atmosferu, ljudi odustaju ili kritiziraju pristup, dogodi se i poneki slučaj uvrijeđenosti, pisac/predavač se ne može osloboditi poze sveznajućeg okrutnog cenzora… Trebalo mi je pet godina da shvatim kako nije stvar u tome da nekome uputite kritiku. To može svatko, s pozicije objavljivanog autora sasjeći nekog početnika. Vještina je uz kritiku upakirati savjet za popravljanje teksta i ohrabrenje/motivaciju kako bi se polaznik tog savjeta držao uvjeren da će uspjeti.

Koliko je iskustvo pisanja priručnika različito od pisanja primjerice romana?

Pisanje priručnika predstavljalo je za mene veliki rizik jer je na pola puta između pisanja proze, po kojoj me ljudi poznaju, i znanstvenih radova (kojih također imam, ali taj dio je manje atraktivan javnosti). Priručnik je morao imati čvrsto postavljene temelje kao znanstvena knjiga, ali i dozu tečnosti i privlačnosti za čitatelja kao fikcija. Stalno sam varirao između te dvije krajnosti: u jednom sam pasusu forsirao hermetičan znanstveni diskurs, a već u drugom otklizao u kolokvijalni izraz i ironijsko poigravanje. Srećom, tekst je prošao još neke provjere prije objavljivanja pa su jedna i druga krajnost korigirane. Forma priručnika je tražila određenu znanstvenu težinu, ali ideja široke primjene nametala je i neke druge imperative. Ni danas nisam siguran jesam li uspio, čekam reakcije čitatelja.

Poznat si po svojoj svestranosti – na čemu trenutno radiš?

Nekoliko stvari paralelno, od čega je veći dio prisila kako bih mogao preživjeti, s obzirom na moj status nezaposlenog freelancera s povremenim angažmanima na fakultetu. Držim nastavu na Filozofskom fakultetu u Zenici i još kratko vrijeme na Filozofskom fakultetu u Splitu kao vanjski suradnik. Organiziram književna događanja i radionicu kreativnog pisanja u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu. To mi ostavlja jako malo vremena za onaj najdraži dio – pisanje. Dovršavam knjigu eseja za koju sam dobio stipendiju. Trebalo bi napokon ukoričiti i doktorsku disertaciju. Prijavit ću za koji mjesec nacrt scenarija po romanu „Oblak boje kože“ HAVC-u za stipendiju. I usput praviti bilješke za novi roman. Za to vrijeme trebalo bi osigurati realizaciju dvaju programa u čije kreiranje sam se uključio: Pričigin – splitski festival pričanja priča u ožujku i Festival svjetske književnosti u rujnu. U međuvremenu otrčati maraton dva da ne poludim.

V.B.

Naslovna fotografija: Ivo Čagalj/PIXSELL