Lice koje nitko nije vidio 9000 godina.

Lice koje nitko nije vidio 9000 godina.

Njezino ime je Avgi i živjela je na prijelazu vremena.

 

Ovo nije romantična priča za valentinovo (s malim slovom). Iako su romanse poprilično popularan čitateljski sport, ipak ih više volim uz prstohvat misterije, malo trileraste, poprilično opasne i zaista neizvjesne. Garantirani sretan završetak ostavlja premalo prostora za postojanje prave napetosti.

Zapravo volim da romanse koje čitam imaju nekarakteristične protagoniste, i da ljubavne iskre frcaju između motivacije i cilja, pitanja i odgovora, iskopine i njenog arheologa. Moglo bi se reći da mi je ljubavna priča čitljiva tek kad ju dekonstruiram u nešto potpuno drugo.

To je ova priča o “prijelazu vremena” koji je jako zamagljen koncept. Vrijeme trči pred rudo, sadašnjost stalno prelazi u nešto za što nismo spremni (primjerice, kao onaj ispit iz francuskog koji sam već odložila na tjedan dana pa mi se iza ugla kesi). Nisam htjela koristiti ni “zoru vremena” kako piše u nekim člancima o ovom licu iz mog naslova, to mi je isto previše. Kada bi to bila “zora vremena”, gdje bi pao sumrak?

Nalaz kostura starog 9000 godina negdje u Grčkoj je vijest zanimljiva maloj šačici ljudi i stručnjaka. Jedna od onih stvari koju preletiš pogledom pa klikneš na članak o tome tko je nosio kakve krpe na špici.

Međutim, pogledati lice osobe koja je živjela prije 9000 godina… znam da zvuči kao SF i da se ugledni književni krugovi na njega kao mršte, ali eto nas usred znanstveno fantastične vijesti. Kladim se da bolji poklon za valentinovo nećete ni dobiti.

 

Na svijetu samo mijena stalna jest.

Pretpostavlja se da je pronađena djevojka živjela za vrijeme prelaska skupina ljudi s lovačko-sakupljačkog načina života na sjedilački. To je čitava revolucija. Naravno, nisu iste sekunde sagradili kolibu i kombajnom došli pokupiti kuruzu, prvo su se jednostavno zadržali na jednom mjestu dulje vrijeme. Znam da zvuči kao priča o mojoj zadnjoj vezi, ali tim stvarima treba vremena iako su nama, kada se osvrnemo, treptaj oka. I mi smo nekome stotinka sekunde u koju ne valja polagati daljnje razmišljanje. Link koji nije za klikanje jer treba čitati deset newsfeed statusa o tome kako je pao snijeg u Zagrebu.

Zašto ste zapravo došli ovdje? Sigurno želite pogledati lice žene i usporediti ga sa svojim. Želimo znati gdje stojimo u odnosu na sve što je bilo prije, ali najbitnije, želimo pronaći sebe u nečemu drevnom i iz toga izvući osjećaj sigurnosti. Ili barem osjećaj svrhovitosti?

 

 

Konstrukcija svakodnevnog života.

 

Nekada imam osjećaj da je složiti priču jednako teško kao što je bilo otkriti Avgino lice. Ona je barem imala kosti s kojima se moglo nešto početi. Možda možemo izvući šalu iz toga: antropolog, ortoped i forenzičar ulaze u bar. Prva dvojica naručuju pivo, treći odmahuje konobaru, kao, ne hvala, rekonstruirat ću kad oni dovrše. Loša je šala, ali barem sam ju napisala za razliku od onoga što stoji u ladici.

Možda samo odlažemo s tim tekstualnim gusjenicama i puštamo ih da čekaju godinama s izlaženjem van na svjetlo u stilu one obitelji u Americi kod kojih se nedavno otkrilo da trinaestero djece drže zatočeno u kući. Možda su i oni odlučili čekati dok se ne desi neko čudo zbog kojeg će odjednom biti spremni. Tko bi kod nas mogao toliko djece sakriti od susjeda? Moji znaju što sam jela jučer za doručak i troši li mačka dovoljno vode da bi se mogla prijaviti kao drugi član kućanstva (disklejmer: odgovor je ne).

Jednom sam se popela na planinu u Crnoj Gori samo da od starog čovjeka snimim nazive lokaliteta koji su se s planine mogli vidjeti. Netko će misliti da je to beskorisno, ali i taj netko će u budućnosti profitirati na račun nas koji guramo mala nebitna istraživanja, učenje jezika, humanistike, čitanja s razumijevanjem i kreativnih hobija (tipa, raskapavanje kostiju).

Ortodont koji nije ušao gore u bar teško procjenjuje koliko je Avgi mogla imati godina. Procjene godina dižu i do 25, spuštaju ih i na 15. Nitko zapravo nema pojma. Znam i zašto: sudeći po kostima ne znaju je li bila jako mlada ili je zaostala u razvoju zbog manjka hrane i pobolijevanja.

 

Kakve će veze antropologija imati s pisanjem?

 

Rekonstrukcija je metodologija odvrnuta unazad. To je jedina stvar koja vam ikada treba ako želite znati kako je bilo što napravljeno. Tako je Ursula K. Le Guin stvarala svjetove. Ono “K.” u njenom imenu je Kroeber. Njezin je otac poznati kulturni antropolog dok je njezina majka Theodora poznata po tome što se bavila sakupljanjem i prepričavanjem tradicijskih kalifornijiskih narativa. Ursula je poput osobe u kojoj su se presjekli svjetovi iskustva i kontemplacije, znanosti i umjetnosti i odlučili izvesti salto. To je veza koju antropologija ima s pisanjem.

Nekada hodam gradom i promatram lica, možda i poneko lice vas koji dolazite čitati, i pitam se koji su vaši problemi i što se sve o osobi može iz jedne sekunde lica vidjeti. Zato me kopka nepovjerljiv, pomalo namrgođen izraz lica djevojke na zori vremena. Nije barbika, nije nježna, nije sretna, ima puno previše problema. Borba za preživljavanje nije kao kad Greg Bear razvlači lešine u divljini pred tv kamerama.

Zadržavajući se na jednom mjestu, ljudsko je društvo stvorilo nešto što se zove “vlasništvo” i na tome nastavilo graditi civilizaciju. Teritorij, zemlja, plodovi zemlje, životinje, resursi i žene. Scenarij nije uvijek takav, ali znate onu, “češće no rjeđe”. Kada žena postane vlasništvo, život joj postane teži, od nje se očekuje da zadovoljava potrebe zajednice i da se stalno žrtvuje. S druge strane, kada je seksualna selekcija u rukama žena koje se malo manje moraju žrtvovati, one imaju tendenciju partnere birati prema zdravlju, inteligenciji, snalažljivosti umjesto prema broju naslijeđenog posjeda. Možda smo tako i došli do situacije u kojoj imamo dovoljno veliki mozak za zapaliti vatru i posaditi pšenicu. Žene će u dlanovima, zapešćima i koljenima patiti od artritisa jer su one te koje pšenicu pretvaraju u kruh. Jako skup danak boginje plodnosti, davateljice života prirodi.

 

Puno razloga za biti namrgođen, zar ne?

 

Na seminarima iz forenzike asistenti bi znali doći s kutijom punom pomiješanih kosti različitih tijela, rasuti ih po stolu i tražiti od nas studenata da ih sastavimo (ako gledaš boju kostiju, brže si gotov nego kad procjenjuješ ide li ova krhotina zdjelice zajedno s onim trećim rebrom). Jeza koja me obavija kad pomislim na lice koje vidimo nakon 9000 prošlih godina nema veze sa strahom od smrti ili mraka.

U Kini je napravljen klon majmuna (blago nama). Na glavnoj PR slici koju razvlače uokolo jadne se životinje drže jedna za drugu, prestravljene. Rođeni u laboratoriju, nalaze se u okruženju za koje njihova tijela nisu napravljena. Tko zna o čemu razmišljaju? Trebali bi visjeti s drveta, a nalaze se u kavezima i staklenim kutijama omotani pelenama i dekicama. To je kao da uzmete osobu i stavite ju u potpuno neergonomski osmišljen prostor koji je van konceptualnih shvaćanja (ako su vas ikada oteli izvanzemaljci ili ste slučajno pogledali Big Brothera, znat ćete na što mislim).

I čovjek je sam sebe stavio u živi laboratorij. Taj je laboratorij u početku možda bila kožna čizma, koplje za lov, otisak dlana na zidu ili vatra u pećini. I tako naša tijela danas baš i nisu za prirodu iako se najbolje osjećamo u njoj, ali sami smo si krivi jer više nismo ni životinje niti smo još postali strojevi, a zadimljeni gradovi nas žive jedu.

Avgino lice koje gledate je možda vidjelo kada se to sve počelo događati i nije ni slutila kamo će nas odvesti. Možda zato imam strahopoštovanje prema njoj. Ili se pretvaram da je njezino samo još jedno od onih lica koja vidim dok šećem Zagrebom za koja se pitam “Što iza tebe stoji?” prije nego se prebacim na iduće i spremam dojmove dok ih negdje ne odlučim staviti na papir jer nas gradovi još uvijek nisu pojeli.

Marija