Koliko je zapravo jeseni imao Jacob de Zoet?

Koliko je zapravo jeseni imao Jacob de Zoet?

I ostala pitanja vremena i prostora.

Brzo nam postane jasno u knjizi “Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta”, koliko god vremena prošlo za glavnog junaka, ne radi se baš-baš o tisuću jeseni. Heroini koja veliki dio romana provodi zatočena u samostanu vrijeme je sigurno teklo puno sporije.

Zašto onda taj naslov, pitaš se.

130 milijuna svjetlosnih godina dalje od ove naše kapljice u svemiru (što znači da se desilo prije toliko godina i mi smo to vidjeli prekjučer), dvije neutronske zvijezde upadaju u nezaustavljivu gravitacijsku spiralu (zvuči kao ono što se desi subotom navečer u studentskom klubu, al nije) iz koje se nijedna nije iščupala živa: eksplodirale su i potresle stvarnost (a niste ni osjetili) i možda je zato četrdesetak jeseni u Mitchellovu romanu postalo tisuću.

A možda čovjek samo piše bolje naslove od mene.

Nemam bolji zato jer je “buisy” novi “yolo”. Osjećaj zaposlenosti žrtvi daje iluziju važnosti, a drugima signalizira socijalni status (hvala filozofski, sada sve gledam kroz socijalne signale i statuse). Svi smo prekvazizaposleni, nemremo se vidjeti ni čuti, odjednom svi, od Ljubice u pekari do susjeda Štefa, imaju “projekte”, i dajemo si blesave titule, i zanimljivo, svi su ono što zapravo nisu tokom dana.

Stigla je i jesen, no intro izgleda kao da je netko pustio proljeće i malo me hvata fejk projetni umor iako se ne žalim na opscenu količinu sunca.

Znaš ono kad ubaciš u petu brzinu (ne kao zvijezda koja se planira sudariti sa susjednom, al ipak malo prebrzo za dobar ukus), a ostaneš u traci u kojoj svi voze treću pa radiš slalom jer ekipa ne kuži da je lijeva traka za brzo se vozit i preticat, a desna za bit penzić? Znam da ne znam voziti, ali to ne znači da ne mogu iskoristiti voznu metaforu. Pogotovo jer zbog svih tih mehanika i tehničkih termina nešto što želiš reći odjednom zvuči znanstveno. Kvačilo, kuplung ili kako ono već… izvališ jednu gefufnu i odjednom ti se vrata otvaraju.

I pišeš i imaš cijeli roman u malim pravokutnim karticama i hoće ti se plakati kad se sjetiš da još ništa nije ni krenulo. Ili želiš napisati priču o svojoj obitelji, ali na papiru ništa nije onako kako to zamišljaš u glavi. Ili počneš pisati o sebi pa shvatiš da ne želiš da drugi ljudi znaju te stvari o tebi. Ili u inat napišeš sve, baš zato jer je toliko nevjerojatno… nitko neće pomisliti da je stvarno.

Kad pišeš, trebaš odabrati svoju poziciju i ne mislim na to da klikneš GPS-u da te tamo stavi. Kao da si lik iz vlastitog narativa, trebaš odlučiti za sebe što ide, što ne ide, i pripremiti se na to da će svi uvijek misliti da pišeš o sebi i iz svoje perspektive, pa super za tebe ako pišeš horor, pornografiju ili krimiće. Bit ćeš omiljena osoba u kvartu.

Što mislite, je li svemir ravan? Postoji li upside-down verzija s druge strane cilindra? #strangerthings

Svemiru unatoč, ne vjerujem u pravo godišnje doba za knjigu, zimska i ljetna čitanja, ali vjerujem da postoji pravi trenutak kada nas knjiga pronađe ili nam ideja za knjigu padne na glavu. “The Husband Stitch” je zadnja dobra stvar koju sam pročitala, ujutro, na autobusu. Preporučeno od Milene Benini pa nemre ne valjati.

Machado savršeno dobro ilustrira moć dobre metafore. Važnost narativnosti kod izlaganja iskustva. Ulogu koju horor nosi u svakodnevnom životu. Važnost pričanja.

Napravite mi uslugu, ajmo prestat bit “buisy”; pričajmo jedni s drugima što više, što češće, što bolje. Jednog lijepog dana kada shvatim kvantnu mehaniku, možda uspijem objasniti zašto je Jacob imao tisuću jeseni, a mi smo na raspolaganje dobili samo jednu.
#ShiftShaper

P.S. Napiši kvantnu priču.