Glazbena želja

Glazbena želja

Slušam Joy Division u obradi od Bowiea. Svi živi su obradili tu pjesmu (pun intended). Mi u Zagrebu smo ju prvi put čuli u Mochvari ili Jabuci, stariji u Lapu ili Kulušiću ili kod nekog doma dok se glazba još nije slušala solo s mp3 fajla. Sve što možeš povezati sa dobrim sjećanjem ostavlja dobar okus u ustima, možda nam ta pjesma zato valja, nama i ostatku svijeta. S druge strane, mogla bi dobiti na lutriji dok svira Kitićev “Šampanj” i ne bum postala fan. Tako da, Pavlovljev pes, nula bodova od tebe.

Mislim da sam ju ipak dokučila. Naslov je pola pjesme. Isto kak smo rekli u prošlom postu da je naslov pola priče. Tj. niste rekli vi, rekla sam ja. Ianov epitaf govori o životnoj istini koju smo svi prošli, nekada s 5 godina u vrtiću, drugi puta usred tridesetih kad smo fakat trebali biti pametniji. Ta je pjesma cajka i mi se poistovjećujemo. Ne možemo si pomoći. Isto kao ni onaj lik od trećeg stola do wc-a kad u 5 ujutro traži DJ-a da (još jednom) pusti Kitića. Jer njega nikad dosta.

Moram vas olakšati na vrijeme: ovog tjedna nije na dnevni red došla glazbena kritika. Svi znamo da žene ne mogu ništa pametnog reći o glazbi. Ionako na ovom blogu to može postati samo anti-kritika jer se nikako ne uspijevam držati zacrtane teme i strukture. Što da kažem, barem brzo tipkam.

Danas mi je Jakov usred razgovora (poslovnog, molim lijepo) rekao da uvažava moj anti-prijedlog i ja sam se sva scimala, pomislila sam da je pročitao jednu od Antirecenzija. Jednu od one dvije mršave. Pitala sam ga je li čitao nešto. Na moju sreću, nije znao o čemu pričam. (možda mi je htio reći da ne čita uopće ali zna za blog?) Još mi samo treba paranoja u životu da budem kompletna.

Ako se pitate što ovdje radi Jakov umjesto Marka iako smo se dogovorili da ćemo imati konzistenciju likova i pisanja, Marko je na glazbenom festivalu u nekoj Nigdjezemskoj i sad uživa na kiši u blatu među metalcima i kraj šatora gdje se ekipa skine u toples i nudi oralne usluge za pet eura (navodno se desilo prošle godine, čekam izvješće od ove). Znači, Marko je na iteraciji inmusica s time da bi na inmusicu ista stvar došla pet puta više (što je zapravo i dalje cjenovno prihvatljivo s obzirom da se radi o pet eura) i platio bi ju sponzorskom karticom na koju bi stavio novce nakon dva sata stajanja u redu iza engleskog hipstera sa #SoItGoes tetovažom. Jer svaki treći hipster na inmusicu ima So It Goes tetovažu. I dolaze u japankama i kratkim hlačicama jer nikad nije bilo hladno i padala kiša na inmusicu dosada. Nikad. #truefact

Ukratko, ovog vikenda sam bila slobodna žena. How cool is that? Vodila sam razgovore (strogo poslovne) s Jakovom. Subotu sam provela s bocom vina.

Moja je najveća glazbena želja za solo vikend bila skromna: da mačka prestane mijaukati u pet ujutro. Gledam si ruku, ponovo je izrezbarena njenim kandžama. Marko mi šalje slike s puta, negdje oko Varaždina je pronašao mačku za igranje u nečijoj kući (kod koga si ti to doma??? pitala sam ga i dobila pet slika crnog mačka umjesto odgovora) i pisao mi je kako je ovo fina maca koja ne grize poput one moje divlje. Rekla sam mu da sam i ja imala dečke koji nisu bili divljaci pa si sada mogu samo sjest i plakat. Love Will Tear Us Apart, ha?

Jednom smo na radionici s Nebojšom imali zadatak napisati minijaturu koju je inspirirala apstraktna slika. Čovjek si je uzeo ekstra ekstra trud da bi pronašao slike koje ne asociraju na ništa (hvala na pomoći Nebojša). Dobila sam svoju apstraktnu sliku i ono što sam od nje izvela imalo je u sebi ritma i melodije i dubok bas. Kad smo kod ritma i basa, ošla nam je fap mašina. 🙁
Zvuk nas transportira, čak i kada ga više nema.

Inspiracija i transport bi trebale biti istoznačnice kad malo bolje promislim. Ista se nit njima provlači. Idem stavit ovu stvar na repeat.