#Diverzifikacija i svaki drugi #buzzword

#Diverzifikacija i svaki drugi #buzzword

Razmišljala sam dok sam češljala mačku. Možda će netko pomisliti da je to misao koja traje ravno 5 sekundi, ali češljanje je kod nas doma poprilično nasilan događaj i to traje kao defragmentiranje diska na win98ici. Njih nekoliko. Mrvuljak se ne voli češljati.

Na internetu sam pronašla pokušaj prigrljivanja proze pod okrilje tehnološkog medija. Ne čini mi se da su nešto ažurni, a možda su si zadali jako otvoren raspored, kao i ja CEKAPE-u; možda bude tekst na tjedan, možda jedan u dva, možda u tri, nekad nedjeljom, češće ponedjeljkom, uostalom tko zna.Uvijek mogu za tekst koji fali reći da mi ga je pojela mačka. (ili da je sjela na tipkovnicu i izbrisala ga što se neki dan zapravo i dogodilo)

Ugl, kad sam vidjela taj Cnet i njegov konceptualni branding kako pokušava u svoj tehnološki hipsteraj ugurati atipičan sadržaj (dugu prozu), pomaknuli su mi se klikeri u glavi koji su radili paralelno sa onima koji detektiraju buhe na češljiću.

Tko od nas može biti normalan ako čita samo one-linere na newsfeedu?

Možda je Technologically Literate najava povratka kratke priče na velike portale i subspecijalizirane medije. Ili eksperimentalna greška koju neki investitor negdje već proklinje. Hešteg return on investment.

U one-liner defanzivu, krenula su neki dan i Plovna mjesta Sanje Baković. Knjiga koja se ne čita kao jedna od komponenti multi-taskanja, ne možeš ju power readingom ukrotiti, nije self-help sa viškom teksta koji daje iluziju da smo pročitali više no što je bilo napisano, nije oplemenjena keywords i buzzwordsima te lažnim citatima na lijepim sličicama poslanima u svijet da šire dezinformaciju i plove na valu viralnosti. Njezin ROI je nevidljiv.

Prije pojave marketing spin doktora i ostalih znanstvenika sa mantrama o super-specijalizacijama i uskim nišama koje treba uloviti kao divlje pokemone (jedino što i u pokemonima čovjek mora diverzificirati svoj portfolio), proza je češće pronalazila svoje mjesto u medijima koji se nisu bavili samo književnošću, i kao vijest i kao ono što jest: neprivlačna gruda suhoparnog teksta koja ne može izgledati privlačno bez sudjelovanja aktivnog čitatelja.

I tako su časopisne proze zamijenjene dodatnim panelom reklamnog materijala koji je napisao copywriter na rubu živčanog sloma. Kava, njam.

Je li nam bolje u svijetu punom copywritera ili pisaca? Možemo li naučiti biti jedno ili drugo? Koje više vrijedi? Može li dobra priča mediju biti isplativija od jedne plaćene reklame? Kratkoročni ciljevi se ponavljanjem pretvaraju u dugoročne, koja je od te dvije strategija koja promovira čitanje i nosi ROI na papiru za nekog tko ne kuži ništa od ovoga što sam danas napisala?

Zaboli glava od tolikog razmišljanja, ali definitivno čini borbu sa mačkom manje dosadnom. Omotana sam kuhinjskim krpama i rukavicama. Spuštam se na koljena i ignorirajući artritis ulazim ispod stola. Putem gledam paučinu i prašinu po kojoj se mačka valja. Vidim da moram diverzificirati svoj pristup, moram naći načina da joj kažem “ne, ovo nije češalj u mojoj ruci, to je novi predmet koji ne nosi prijetnju”. Spremam se na najgore. Nećeš mi se više linjati po kauču. Zamaglit ćemo granice među žanrovima još.

Spremajući tekst o (ne)postojećoj granici između fantastike i ozbiljne literature, Mrvuljak i ja kažemo, “Pravila, fuj!” i zajedno biramo žrtvu za iduću antirecenziju.