Davor Mandić: Svako je pisanje kreativno, no jedno je kreativnije od drugog

Davor Mandić: Svako je pisanje kreativno, no jedno je kreativnije od drugog

Razgovarali smo s Davorom Mandićem, književnikom, novinarom, urednikom i našim novim voditeljem riječke radionice kreativnog pisanja kratke kriče.

Što Davor misli o kreativnom pisanju, što ga je potaklo da vodi radionicu i koje su specifičnosti kratke priče, pročitajte u intervjuu!

Što tebi znači sintagma kreativno pisanje, postoji li uopće pisanje koje nije kreativno?

Postoje barem dva moguća puta u odgovaranju na ovo pitanje. Ako krenemo ozbiljnijim, teorijskim putom, onda možemo reći da je kreativno pisanje svako ono pisanje koje teži izražavanju misli i osjećaja o sebi i svijetu upotrebom stilističkih sredstava specifičnih za književno-umjetničku proizvodnju tekstova, nasuprot utilitarnom pisanju, primjerice u novinarstvu, publicistici, administraciji, znanosti itd. No kad i površno zagrebemo po ovom pitanju, dolazimo do niza problema.

Prvi je što time gotovo ništa nismo rekli, nego smo stvorili tek jednu, na prvi pogled simpatičnu verbalno-logičku definiciju. A ništa nismo rekli jer bi zapravo trebalo definirati ta famozna stilistička sredstva specifična za književno-umjetničku proizvodnju tekstova. To ćemo zasad ipak ostaviti filolozima. Ovdje ćemo još malo zakomplicirati stvari pa dodati i to da ne možemo uvijek definitivno i bez rezerve odvojiti umjetnički od neumjetničkog teksta; nekad i isječak iz telefonskog imenika može biti umjetnički tekst. Formalno tako dolazimo do zida, no nema straha; naš unutarnji radar, potpomognut čitateljskim iskustvom, ipak nam može pomoći pri definiranju pojedinih tipova teksta, pa ostavimo zasad ovaj problem za radionicu.

Drugi je potencijalni problem što se sa sintagmom „kreativno pisanje“ većina ljudi na našim prostorima neće sresti tijekom formalnog obrazovanja, a bogami ni na kasnijim fakultetima, pa ni onima humanističkih usmjerenja.  Termin smo zapravo posudili iz anglosaksonske kulture (posebice američke), gdje je posve normalno, od najranijih nogu, djecu poučavati kreativnim oblicima izražavanja tekstom izvan konteksta nastave matičnog jezika. Kod nas to se svodi na sastavke, zapravo eseje, o jeseni u mom gradu u kontekstu nastaje hrvatskog jezika, dok fakultativno eventualno postoje literarne grupe, no i one su više posvećene čitanju nego pisanju, što sve skupa proizvodi i dominantnu svijest o tome da se kreativno pisanje ne može podučiti. Što je, naravno, nonsens, jer ako se može podučiti glazba ili slikarstvo, onda može i pisanje. To i dalje ne znači da bilo koja akademija (ili tečaj/radionica) nužno stvara umjetnike, no polaznicima svakako daje alate kojima mogu bolje oblikovati svoje talente.

Za sve čitatelje koje smo u ovom teoretiziranju izgubili, nudimo i drugi put u odgovaranju na tvoje pitanje: da, svako je pisanje kreativno, no jedno je kreativnije od drugog. Kako sad to? Dođite na radionicu pa provjerite.

U najavi za radionicu, rekao si da je književnost manje fluidna od ostalih umjetnosti. Možeš li nam pojasniti što si točno mislio?

Ne bih rekao da je književnost sama manje fluidna od drugih umjetnosti, dapače, ne bih prema fluidnosti ni kategorizirao ni rangirao, nego bih rekao da barata nešto manje fluidnom kategorijom no što su to boja ili ton, a to je riječ. Naravno i to se može dovesti u pitanje, jer mogu napisati priču o krblji, posebnoj vrsti barke koju sam upravo izmislio, no i u krblji baratamo definiranim manjim odsječcima riječi, fonemima. Hoću reći da se književnost događa u sustavu koji nam već služi za razne oblike komunikacije – jeziku – što je čini specifičnom u kontekstu drugih umjetnosti. Ne boljom ili lošijom, samo specifičnom, jer se uspostavlja i poseban odnos između jezika u svakodnevnoj komunikaciji i onoga u kreativnom pisanju. Zato će i poučavanje tehnikama pisanja u nekoj mjeri biti drugačije od onoga u drugim umjetnostima, kao što će vam mnoge tehnike kreativnog pisanja pomoći i u drugim vidovima izražavanja, recimo u sastavljanju prvog SMS-a osobi koja vam se svidjela i s kojom ste proveli ugodno vrijeme. A svi znamo koliko je prvi SMS važan.

Odakle želja za vođenjem radionice kratke priče? Imaš li unaprijed neka očekivanja od svoje prve grupe?

Vodio sam više različitih radionica novinarstva, novinarstva u kulturi i književne kritike i uvijek sam s tih radionica izlazio bogatiji za iskustvo koje se na više razina upisalo u mene. Bilo mi je logično da se konačno udjenem i u poučavanje najvažnijega mi oblika pisanja, kreativnog, jer na taj način ne predajem samo svoja dosadašnja saznanja onima koji bi ih htjeli primiti, nego, meni još i važnije, otvaram prostor za komunikaciju o umjetničkom tekstu. A ne mogu zamisliti što bih radije u životu radio, nego pisao i razgovarao o napisanom.

A kratka priča zato što je ona moj „ground zero“, početna točka, mjesto na kojem sam artikulirao svoje prve stidljive prozne korake, kao i ono na kojem se osjećam najudobnije, kao ruka u toploj rukavici za hladnoga dana. A onda ti netko ili nešto (lik, kraj…) odreže i prste i rukavicu, preokrene ti svijet i budeš ispunjeniji nego što si bio.

Što se drugog pitanja tiče, bit ću sretan ako svi nakon ove radionice postanemo još malo bolji čitatelji, usput učeći o tome kako da što bolje strukturiramo vlastiti tekst. Jednako moji polaznici kao i ja sam, jer divota kreativnog pisanja leži i u zamagljenim konceptima učitelja i učenika, koji sasvim lijepo i frekventno mogu mijenjati mjesto.

Kome su po tebi radionice prvenstveno namijenjene?

Svim ljudima dobre i loše volje koji su se jednog dana zatekli pred potrebom da istoče nešto svoje duše na papir, jednako onima kojima smatraju da su u tome uspjeli, kao i onima koji smatraju da nisu. I jedni i drugi mogli bi se iznenaditi koliko sve to može biti bolje.

Kako izgleda tvoj kreativni proces – pišeš li sporo ili brzo, svaki dan ili povremeno, uživaš li u procesu stvaranja ili tek u trenutku kada imaš strukturiran rukopis?

Svaki dan pišem. Ako to nije fizičko sjedenje i tipkanje slova, onda je druženje s likovima, zapisivanje koncepata i zametaka priča, razmišljanje o ljudskoj prirodi… Nekad prođe previše vremena prije nego što doista sjednem i napišem tekst (jer posao, jer obaveze, jer ovo ili ono) pa sam tužan, no zato uporno radim na kontekstu u kojem će se to promijeniti.