Dani

Dani

Dani

1. Žena je kao rečenica

Dicki stupi u njezinu sobu i odmah se skine gol. Odšeće do kreveta i ispruži se. Zovne ženu po imenu. Dođi. Ona se uznemiri. Htjela je izgledati kao da je samo nemarno navukla haljinu i stavila slučajno rinčice u obliku posmrtnih maski. Sva ju je odjeća zatezala i golicala. Trgne se na svoje izgovoreno ime i pogleda muškarca koji gol leži na krevetu. Kasno je bilo da se upusti u pranje brda posuđa. Kako bih ga mogla zadržati, kako to izvesti, mučila se.

– Hoćeš li ostati noćas? – shvaćala je da je nije sada strah, ona bi rado došla i naslonila se, uvukla uz njegovo golemo nabreklo tijelo. Lako bi sve skinula sa sebe, ali što će biti poslije? On je još jedanput zovne po imenu. Dođi. Blaga je prijetnja zazvučala u njegovu glasu. Zar će zbilja ustati, obući se i ostaviti je. Ona donese radio do kreveta i počne pričati. Trudila se da on ne uhvati nijednu prazninu, uzdah u njezinu govoru ili da mu nesmotreno ponudi kakav zarez. Samo je brzala ne dopuštajući mu nijedno pitanje.

– Ti si zbilja luda – prekine je grubo tom rečenicom i ona se nije mogla izmaknuti.

Dicki je uvijek znao kako se boriti protiv njezine logoreje. Ti si stvarno luda, ponovio joj je. Ruke okrene prema sebi, zavuče se uz njezin bok i zažmiri. Deset se godina tako diže za četiri kućna kata. Pozdravlja mamu, uzima knjigu i prilazi liftu. Kaže joj ime. Dođi. Čita nove crne grafite. Izlazi i zvoni. Kaže joj ime. Dođi. Stupa u sobu i odmah se skine gol. Odšeće do kreveta i ispruži se. Svaki put je tražila obećanje da će ostati uz nju cijelu noć.

– Hoćeš li ostati cijelu noć? – pitao se što ta rečenica znači.

Nikada nije mogao provjeriti znači li to za njih oboje isto. I zato nikada nije ostao. Konačno se dokopa nedavno pročitane rečenice s kojom će napustiti sobu. Nasloni se na svoj lakat i spusti se među njezine noge. Ona se brzo smota oko njega i stegne ga. Jekne. Uvuče se u nju u trenutku kad je htjela nešto reći. Uživao je kad joj prsne u grlu. Zatvori oči jer nije volio vidjeti kako zabacuje očne kapke, činila je to tvrdih, stisnutih zubi. Osjeti njezino popuštanje i obuzmu ga hrabrost i nježnost. Sklopljenih crnih očiju zabijao se u nešto što je bilo ispred njega. Napuštale su ga jureće slike, osjeti kako se sav u groznici lomi i znoji, njezine ruke na leđima uvuku ga u još veći mrak. Smio je otvarati oči, nije više bilo detalja, prsta, nokta i maljavosti koji bi ga mogli zgaditi. Zakočiti. Sav se raspadao i teško disao. Uznemiri ga prevelika zahvalnost u njezinim očima.

– Hoćeš li ostati? – nije više mogla izdržati. Što li bi to moglo značiti?

Lijepio je riječi na nevidljivi poster, ali one nisu mogle ni na čemu ostati. Uplaši se da se nikada neće skupiti. Da više neće imati snage za izvlačenje. Trbuh joj se zatezao i on spusti šaku na pupak. Onda topli dlan provuče kroz njezine malje. Drugom rukom pojača radio. Zapali ga trak svjetla koji je izbio kroz slomljenu roletu. Sjeti se kako je ševio u jednoj praznoj sobi. Daleko od ove. Ode do te sobe u kojoj sada nije bilo nikoga. Jedna je smrznuta grana ispuštala na pocinčan oluk male ledenjake. Tristo se puta okretao gdje je ležala njegova žena. Velika i crna. Dicki se skupi i brzo poče oblačiti hlače i košulju. Nije imao gaćice i nije više mogao izdržati sjećanje.

– Hoćeš li ostati? – ova je sada nadvikivala pojačani radio i grizla ga, vukla nazad u krevet na sebe. Opet je počela nezaustavljivo pričati. Prošli su je mravi smirenosti koji su došli s velikim uzbuđenjem.

– Ti si zbilja luda – bila je druga rečenica koja se izgovarala između njih deset godina.

– Ti si zbilja luda – kaže joj pokraj razbijena radija.

Tresnula ga je o zid i on je u komadima završavao neku pjesmu. Okrenuo se prema njezinim debelim bijelim nogama i ugledao crne šape koje su joj kliznule ispod nogu. Htio je sada reći što vidi. Htio je saznati kako se sada osjeća. Tisuću je rečenica bilo na usnama i u glavi. Ali nije mogao pronaći ništa što bi pokrile i na što bi se spustile. Ni traka svjetla, ostavio ju je golu i snuždenu na rubu kreveta. Lift je klizio i zujao. On požuri pravilnim crnim rukopisom ispisati rečenicu koja ga je ovaj put izvela i spasila: miris mokrog kamenja u kućnoj veži. Nikada neću biti sretan i nikada na to neću pristati. Uvijek je jedno tijelo samo poziv onome čega više nema. Još jedno pivo i dvije kave. Pušenje ga tako uspava i učini nepokretnim. I to voli. Što si mi učinila, govorio je nježno ženi u jednoj dalekoj praznoj sobi kad se tristoti put okrenuo i nikoga nije bilo. Oni koji su ga vidjeli na izlazu, snimili su blaženo lice Dickijevo. Iznad njegove rečenice, godinu dana poslije, netko će napisati: TU JE BIO PATRICK.

 

2. Godišnja doba

Dicki hoće raditi. Doputovao je u grad i vuče se po stepenicama. Gusti hlad zgrade udara u njegove nosnice. Ustaje svako jutro s dvojicom zaposlenih i na ulici je. Gdje doći i reći ja radim? Zaustavlja se na prvom semaforu, jedna trudna žena silazi s bicikla.

– Ja sam tvoja trudna prijateljica – kaže mu i pokazuje veliki trbuh. Tu je moje dijete. Cijelu noć je lupalo nogama u meni. Hoćeš li ga čuti?

Jedna je časna sestra naslonjena uz vrata zgrade i zvoni. Pas prilazi i laje. Ona je bila raspoložena tu večer spavati s tobom. Kako je to lijepo, kaže on ujutro na suncu. Što ako sada umrem, pun alkohola, pita na stolici dok nedaleko iz modre trave uzlijeću avioni. Hoću otputovati, kaže, i provaljuje vrata u stanu s tri zatvorene sobe. Morao sam saznati što je bilo iza tih vrata, viče zaposlenom iz kupaonice i drugi put povlači vodu.

– Dicki, ti si sretna životinja – odgovara mu prijatelj, otvara vrata i odvlači ga od prozora kroz koji gleda.

Na drugoj je strani kuća. Čekao je cijelu zimu da se otope prozorska okna i da vidi ženu koja će konačno skinuti pidžamu. Sad kad je došlo ljeto, on od zelenih grana opet ništa ne vidi. Požuri, životinjo. Dicki juri na ulicu. Hoću raditi, kaže čovjeku u tramvaju. Vozač izlazi van i tramvaj je iznenada napuštena korablja na vodi. Čovjek nestaje, noćas će uz zaspalu ženu biti anđeo koji pritišće nevidljive kočnice. Žena je varljiva, pjeva pijanac i ulazi u trideset i tri godine. Isus plaća kartu i sjeda mu nasuprot, na sjedalo za invalide. Što je transliteriranje, pita šef ženu za kompjutorom. Nešto što vi još ne znate, kaže mu ona s kovčezima i naljepnicom Australije. Mi smo bili zahvalni na brizi za tramvaje, ali ste pretjerali u velikodušnosti. To ne može biti posao.

Dicki susreće ženu s kojom se prvi put ljubio. Pročitala sam u novinama da ćeš doći. Kako samo ima male dlakave noge, brine ga dok ona reže komad mesa, stavlja ga u visinu usta i zgrabi zubima kao lovački pas. Ne usudi se pružiti prst prema njezinoj gornjoj usni. Imam stotinu pisama u čarapi. Znam ih napamet, morala sam te danas sresti da ih ispričam. Zašto baš meni, pita Dicki. Hoćeš li možda da te sada hvalim, pita ga ona. Ustaje i svlači čarape. Plaši se trenutka kad se zabija bedrima u njegove slabine. Stid ga je reći: nemoj me pojesti. To je najuzbudljivija scena u filmu koji sam s tobom gledala, viče iz kupaonice. Pazi da ne pukne kabina, viče Dicki i tiho na prstima, odlazi do prozora i sa čarapama u džepovima spušta se niz prozor. Dva zabrinuta oca kupuju knjige za djecu u obližnjoj knjižari.

Dicki se ponovo vuče uz stepenice. Doputovao je u grad i hoće raditi. Gusti hlad zgrade udara u njegove nosnice. Pušta u stanu vodu iz svih pipa i ona uspijeva svladati namijenjene joj otvore i prelijeva se na pod. Dicki se vraća iz kupaonice i liježe. Kroz grane je ženi s leđa prišao muškarac. On zamisli njezin prvi grč. To je sigurno strast, misli ležeći na podu. Voda se odvlači pod njegova leđa i približava ušima. Rekla sam vam da je mračan tip, kaže susjeda gazdarici. To su kriminalci koji operiraju po vlakovima u inozemstvu. Vidjela sam na kolodvoru župnika iz Francuske koji je putovao na more sa stotinu djece. Sve su mu uzeli, do posljednjeg novčića. Ta djeca nikada neće vidjeti naše plavo more. Što li će oni o nama misliti zbog takvih? Dicki se ne može oduprijeti želji da bude od svih voljen. Ali ne može im ništa reći, voda mu je došla do grla i on budan pliva, dosta je bilo mulja, hoće reći. Ali svi su otišli i nitko ga više ne čuje.

Dicki se htio vratiti kući zagrepsti bijelu tvorničku prašinu koja ih prekriva cijeli život. Ne može ništa prepoznati. U okviru je slika njegove majke i njezina nova čovjeka. Odsijeca njegov lik i kaže majci budi pored mene. Stavlja je na stol i gdje god on sjedne, ona ga gleda i smije se. Sada ima dvadeset godina i sretna je. Otišla u bolnicu, kaže mu i opet se smiješi. Budi pored mene, govori joj.

– Dicki – kaže mu debeli ćelavi spiker – što bi svijet da tebe nema. I pušta to u eter. I svi znaju da se vratio.

 

3. Priča

Dicki želi napisati priču. Uvijek kad sam ljut i želim zaprijetiti svima oko sebe, ja kažem da ću napisati roman, kaže mehaničar iz dvorišta. O čemu? Najradije bih pisao o svome životu. To je najvažnije, kaže mu i postavlja mjenjač u ležište. Onda se zavuče ispod auta i izlazi crn od nafte. – Shvaćaš? – pita ga.

Dicki nije u stanju naći svoj život i ne zna kako to da izdrži. Ja vjerujem u njega kao u ovu pivsku bocu koju sada dodirujem. On sada na svim mjestima priča po jednu priču koja je u njegovoj glavi.