Bob Dylan je dobio Nobela za književnost, i šta sad?

Bob Dylan je dobio Nobela za književnost, i šta sad?

Ti prokleti kul ljudi. Nagrađuju se iz potpuno krivih razloga. Prijave se na maraton od dvadeset kilometara, napola ga otrče i dobiju Lidrano za najbolji esej. Osim toga, neka MTV nagradi Dylana, mi ljudi od teksta ga ne želimo u svojoj prćiji.

Dok sam pisala ovaj tekst, Dylan je Nobela dobio, vladao je kaos, nikako da im odgovori na pozive. Guardian je pisao kak odbor kuca na Dylanova vrata (simpa im je knock-knock šala), pa je neki žnj web objavio lažnu vijest da je odbio nagradu, onda je na službenom webu Dylanov tim objavio neš tipa “čuli smo da smo dobili” kao da su primili vijest o dobitku lokalne književne nagrade iz sela Porogi dok su bili zauzeti, ne znam, folk olimpijadom na drugoj strani svijeta, pa je Dylan slavio nagradu svirajući gitaru, pa je netko rekao da je arogantan (o čemu nitko nije pojma imao dosada, ne, nismo znali uopće) i odjedanput info o “dobar dan, čuli smo da smo dobili Nobela” je nestao sa službenog weba. Ne znam što će biti u trenutku u kojem ovo objavim, ali situacija je takva da mogu složiti kompletan monitoring i opet neću moći sve konce uloviti jer se, izgleda, radi o tinejdžerskoj drami – samo što su akteri malo kasnije dobi, a Dylan dođe na isto s mojom mačkom koja ne zna hoće li na balkon ili će ostati unutra ili bi samo malo sjedila na pragu.

On nije najbolji pjevač, nije najbolji glazbenik, nije najbolji pjesnik. Tko uopće jest sve ili išta od toga? Jesmo li toliko zabrazdili da netko mora biti najbolji (ili nam se prodati kao “najbolji”) da bi mu se odalo priznanje? Zapitaj se čitatelju što tvoja reakcija na ovu odluku govori o tebi. Toliko je šuma u komunikacijskom kanalu, toliki je postojeći broj ljudi i umjetnika da smo izgubili pravo imati šampiona ičega. I svjetski prvak je prvak samo te godine, izvučen iz uzorka ljudi koji su se odlučili natjecati ili koji su se pronašli u obruču koji je zahvatio one koji ulaze u razmatranje. Izvan tog uzorka je cijeli jedan svijet. Ne, to ne znači da bismo trebali utrošiti golemo vrijeme i resurse na potragu za “istinskim prvakom”. To ne postoji – ljudi su relativno dobri ili bolji u nečemu od drugih. Zašto te tada kljuca (ili ne) jedan Nobel čovjeku koji je izveo metamorfozu narodnog pjesništva vjerojatno ni ne znajući što u tom trenutku radi?

Pitajući se sve to, napravila sam užasnu pogrešku i guglala. Saznajem da je u Booksi apokalipsa. Odmah sam trebala ugasiti internet, ali sve skupa je bilo poput prometne nesreće i nisam mogla ne gledati dalje.

Vidjela sam komentar da je “već slavan i poznat i da šta će njemu to”.

Čitala sam kako “tekstopisci nisu književnici”. Jel to došlo s newsbara? Mora da je šala. Zvuči kao epizoda Simpsona. Nešto o čemu Jerry Seinfeld drži monolog na tamnoj pozornici praćen nasnimljenim smijehom.

“Za šta je on dobio nagradu, za refren Rolling Stonea?!?” Ljudi se ponašaju kao da su Saša, Tin i Kedžo dobili, ne znam, nagradu Matice Hrvatske. Teorije urote već su na pomolu. Dugo nije nagrada išla u Ameriku pa sada moraju nekom njihovom dati, isto kak je Anica Martinović bila prva pratilja “zbog rata”. Pjesme piše “pod utjecajem crne magije” (što zapravo ima smisla ako smatrate da je najgore pjesme radio u “kršćanskoj” fazi). Nisam ovo baš htjela linkati, ali evo da ne kažete da lažem, “not our typical god” teorija. I tako ide novi krug urbanog mita o umjetniku koji prodaje dušu na raskrižju, onako kako je to učinio jedan od članova kluba 27, Robert Johnston.

Ovo je još jedan izrazito zabavan argument: “pisci su mali i ubogi” (pogotovo ovi u užem izboru za nobela) i ne možete nam uzeti to malo stolica što imamo za književnost. Štajaznam, osobno ne smatram da su pisci jadni i bijedni i da se ne znaju snalaziti u zločestom svijetu zato jer je ove godine nagrada otišla u ruke nekome tko svoju poeziju pjeva i svira pred velikim auditorijem umjesto da ju čita pred 5 zainteresiranih u lokalnoj knjižnici. “Dylan je za slušanje, ne za čitanje” – moraš biti poprilično uskogrudan klasifikator da ne bi mogao razumjeti kako je stvaralaštvo jedna jedina kreativna energija s kojom možeš napisati knjigu, skladati pjesmu, osmisliti koncept ili isklesati kip. Hoćemo li na audioknjige stavljati opasku da “ovo nije prava knjiga, knjige nisu za slušanje”? Slijepi i slabovidni smiju samo opipom čitati ili knjige nisu ni za pipanje? Možda su Dylanu trebali “dati” Ibsenovu nagradu umjesto Nobelove ako uzmemo u obzir da je izvođenje glazbe neka vrst teatra. Nemojte mi samo reći da “teatar nije za slušanje”. Odsada u kino idem sa štitnicima za uši. Filmovi su za gledanje.

Nadam se da do ovog trenutka već razumijete moju frustraciju nad silnim argumentima. Puno sam reakcija prošla i moram priznati da mi se većina ne sviđa. Budite bez brige, još više mi se ne dopada Alkemičar. Prema dodjeli nagrade sam poprilično indiferentna bez obzira što možda mislite da sam Dylanov tim.

Nije to samo naš lokalni bauk, i NY Times svog konja za trku ima. Jedna od njihovih komentatorica smatra da su nagradu trebali dati “pravom” pjesniku jer bi tako afirmirali (pravu) poeziju i (pravu) fikciju kao nešto što je i dalje bitno. Kao da je odbor koji dodjeljuje nagradu ikome išta dužan.

Prateći reakcije poznatih autora, ne mogu si pomoći, a da mi neki od njih ne padnu u očima (bok Irvine Welsh). Nijedna nagrada nije apsolutna, nijedan žiri nepogrešiv, većinom samo žele donijeti nekakvu odluku da svi mogu doma na večeru. Sviđa mi se što Lin-Manuel Miranda kaže o svemu: zeleno vam loše stoji.

Jeste li pogledali Inside Llewyn Davies, film koji nam je dao jedinu stvarno kul pjesmu Justina Timberlakea (Kylo Ren mu je back-up vokal!). Llewyn se ne ljuti na Dylanovog Nobela. Sad morate pogledati film da skužite referencu, ali bit ćete mi zahvalni kad to napravite.

“Zašto Murakami ne bi dobio Grammyja za Norvešku šumu?” To ne bi bilo u redu. Kazuo Ishiguro je moj Grammy kandidat. Da, ne? Pozvala bih vas da mi se priključite sa svojim mišljenjem u komentare, ali nemamo komentare pa možete samo kipjeti iznutra. Poslušajte si radije, u nas nedovoljno prepoznate kao kulturno dobro, Azru, EKV ili Leb i sol za živčeke.

Magija pod čijim utjecajem Dylan piše, sklada i kolažira vrlo vjerojatno nije vrag sa raskrižja, već sve ono što bi moglo inspirirati i tebe ili mene. Već sam jednom napisala ovdje da svi mi stojimo na ramenima divova – naših prethodnika, ali i suvremenika.

Malo madeleine, malo knjiga i sasvim malo tišine spakiram u kofer i spremna sam za put svojim vremeplovom. Nije me strah turbulencija jer je jedno sigurno: The Times They Are A Changin’ sa ili bez mog uplitanja.

 

#ShiftShaper