Antirecenzija: Venezuelanske priče

Antirecenzija: Venezuelanske priče

Sinoć me usred noći probudi zvuk šljapkanja. Adrenalin me preplavi još u polusnu i tijelo mi se pripremi na akciju zvanja policije ili vodoinstalatera, ovisno o tome što se pokvarilo i tko mi je u stanu u tri ujutro. #soložena

Kad sam otvorila oči (jer me ignoriranje problema ispod popluna neće zaštititi ni od duhova ni od provalnika), ugledala sam mačku kako na noćnom ormariću pije vodu. Iz moje čaše. Šljapka.

Ovo će biti jedan od onih dana.

U vlaku čitam Venezuelanske priče. Zovem knjižnicu da mi produlje rok za vraćanje, molim ih za još jednu priliku.

Nemam pojma o kompletnom popisu autora ni o osobi koja je knjigu prevela. Priznajem da sam ovu zbirku čitala isključivo u prijevoznim sredstvima i u garderobi prije treninga. Loš start, znam, zbilja loš start.

Kod kuće imam toranj knjiga koje čekaju na čitanje. Iz knjižnice dolaze one night standovi, ove domaće su knjige-domorotkinje i zato mogu malo duže čekati na red. Hobi mi je njihovo preslagivanje. Čitam sve više, ali toranj postaje sve teži.

Još ste tu?

Ne razumijem što se događa. Ova recenzija je totalno bila na to do listi, ali svaki put kad ju odlučim napisati, sjetim se neopranog suđa, nepočešljane mačke i nepopijenog ruma.
Možda trebam kod Tomice na rekalibriranje. :/

Okej. Ova zbirka priča nije osobito nova, nije neki hit, nije u trendu, nisu ju preporučili ljudi koji su 1996. godine preporučili Alkemičara. Pronašla sam ju u KGZ-u u svom kvartu.

Napisala sam jednu totalno dobru rečenicu. Uvlačim čitatelja. Mogu ja ovo.

Moram priznati da sam očekivala više Borgesijanske-Marquezasto-Fuentesaste motive i narative (moj bed). Oni to možda i jesu, ali su prošli ispod mog radara. Ima nešto specifično venezuelansko u njima (vau, koja primjedba).

Zapravo je opis radnje u nekima od njih toliko zbrčkan da ne znaš tko kada govori i što radi. Takav tekst ili prijevod bi na radionici u Cekape-u dobio packu pa se ulovim razmišljati iznad otvorene stranice kako onda na drugoj strani planete tako nešto može biti objavljeno i nagrađeno i kopka me jer nitko još nije objavio onaj moj bestseller (buduće glagolsko vrijeme) koji mi kampira u ladici radnog stola, onog napravljenog od sklopivog piknik stola kraj sudopera s neopranim suđem. Još od srednje škole čeka da skoči iz ladice i padne na glavu uredniku koji slučajno s ceste dođe popit kavu kod mene doma u kuhinju. #ShiftShaperGostiona #otvorenje

¡Reći ću vam jednu stvar: da se u dućanima stvari mogu kupovati neopranim suđem, ja bih bila bogata žena.

Priča koja me se najviše dojmila se bavi nevjerojatno živim opisom truleži rane na nozi seljaka koju su u bolnici odrezali da bi se na povratku doma pješice po blatu ista noga opet inficirala. Štivo i pol za rano ujutro prije posla, znam. Bezizlaznost situacije se očitovala u nemogućnosti dobivanja pravovremene skrbi i oporavka. Crvi u rani su manje ogavni od osjećaja stjeranosti u kut. Man in hole tip priče, rekao bi Vonnegut, ali ovaj lik iz svoje rupe ne izlazi. Poveznicu vidim i s Gogoljevom Kabanicom. Druge su boje i kontekst, ali isti je društveni problem kojim se autor bavi.

¡U dućanu ne primaju neoprano suđe kao platežno sredstvo. Probala sam.

Jel stvarno mislim izvesti cijelu jednu recenziju od jednog paragrafa koji govori samo o jednoj priči? Trebam li onda napisati paragraf za svaku priču knjige od 300tinjak stranica ili se pozabaviti zbirkom kao cjelinom? Majko isusova, kako da to napravim?
Rekla sam si još prije da sam prepametna da bih išla na književnu kritiku (jer sam bila već na faksu fkors) ali kapljice znoja sa mog čela me uvjeravaju u suprotno.

Zbirka ima nekoliko dobrih priča. Debela je knjiga, jel. Uvjerena sam da Venezuela skriva još bolje tekstove ali ne mogu napisati zaključniji paragraf od ovoga jer mi mačka pogledom prodire u dušu dok jedem čizburger i misli mi se vraćaju na onaj zvuk šljapkanja od jutros. Pokušavam što tiše tipkati jer Marko spava na mom podu i bojim se da mu mačka ne baci toranj knjiga na glavu. Ipak nisam ništa rekla nego ga pustila da kampira ispod.

Pitanje: zašto mi dečko spava na podu poput psa dok je mačka sa mnom na krevetu i kako sam uspjela o samoj zbirci napisati samo jedan paragraf dok sam okolo njega nadrobila toliko teksta o svemu ostalom?

Misterije rješavam u idućim nastavcima.

Zasada bi se moglo reći da je ovo bila (anti)recenzija kakvu niste čitali o pričama kakve ste možda negdje jednom čitali.

Za prvi put smo se snašli.