Antirecenzija: Slijepa točka

Antirecenzija: Slijepa točka

 

Danas antirecenziramo “Slijepu točku” Jelene Zlatar, iliti Stevena Kinga na Père Lachaiseu. Malo kaskam u vremenu i izdavačkom kalendaru pa je se tek sada hvatam. Jadna mala ShiftShaperica, uvijek u zaostatku (ona samo malo sporije hoda, znate).

Zašto stalno bacam usporedbe na te užasne “popularne” žanrovske pisce, čitatelj se pita. Taj vražji Stevo, pa onaj Gejmen, pa su svi muškarci, široko poznati i plitki poput tanjurića u koji otresaš pepeo jutarnjeg dima (i kakve veze imaju sa Jelenom uopće)? Nije da otvaram internete svaki dan tražeći egzotične pisce sa teškim imenima i što težim temama (ratovanje, rodovi, egzistencijalni patosi) samo da mogu odglumiti facu na blogu i pokazati se pred ekipom koja čita jednostavnija štiva (ili nedajbože, domaće pisce). Nemam strah od novog, ali ni popularnog. Okej, još uvijek ne volim Harry Pottera (ali itekako poštujem njegovu autoricu).

Što opskurnije to bolje, vraća me u ono doba kad sam studirala na filozofskom i čovjek nije znao tko se jače trsi biti alternativnijim od “onog studenta s dreadovima“. Ili: tko će se prvi na kavi između dva predavanja pohvaliti da ne “čita/gleda/puši mainstream“. Tako sam se u svezi “Slijepe točke” u početku prevarila: nekako sam mislila da se radi o ljubavnom romanu (zbog naslovnice!) i to me je onako refleksno odbilo. Predomislila sam se čim sam počela čitati (ne suditi knjigu po koricama). Prvi paragraf bio je poput klasičnog horor trilera. Ako tvrdite da ne volite horor i da Jelena nije takav pisac, lažete ko psi. Prvo, svi se volimo plašiti i proživjeti raspon emocija kojima inače nismo izloženi. Drugo, Jelena je svestran pisac i možda ju niste pozorno čitali jer ste se već prebacili na prvu iduću egzotičnu toliko-sam-kul-da-nisam knjigu.

Kad bi Harry Potter umjesto u Hogwarts otišao u Pariz sa Hermionom, il kak se već zove, i njihovih sto nerazjašnjenih intimnih težina u kovčegu, ta priča ne bi bila poput Jelenine jer oni imaju čarobne štapiće. “Slijepa točka” otvara rane, čupa meso sa kostiju, ulazi direktno u psihološku dramu koja se odvija na pozornici napravljenoj od tijela i misli glavne junakinje, nema štapića, nema deus ex machina izlaza, nema instant rješenja. Svaka fantazija koju nam autorica donosi je premotavanje sjećanja, traženje izvora situacije u kojoj se nalazi.

Jelenu sam prvi put vidjela kada je čitala svoju pobjedničku priču u Booksi. Možda je ta njezina pobjeda na “Pričama o kosi” nešto što nam je spojilo životne putanje. Na isti sam natječaj poslala svoju priču, jako lošu, ali tada nisam znala da je loša – bila mi je prva. Kasnije, kada sam upoznala Jelenu na ljetnoj školi u Petehovcu, nisam u prvi mah prepoznala da je to ona. Trebalo mi je jako dugo vremena dok se nisam sjetila, a pomoglo je i kad sam njezinu pobjedničku priču pronašla u “Odjavnoj karti”. Osoba s kojom sam u Booksi slušala tu priču sada je prošlost. Na pamet mi pada ono što mi je Jelena rekla, “Veze su horor, to i sama znaš”.

Kad bi se ta situacija iz romana još malo razvukla, mogla bi izgledati kao scenarij za film temeljen na nekoj knjizi Easton Ellisa. Zanimljivo, o radionicama pisanja (na kojima se svi mi u CeKaPe-u vježbamo umakati prste u vodu olimpijskog bazena) Ellis kaže: “Workshops are where you first start hearing people say really dumb things about your writing and where you first start developing an ability to deflect those comments, or at least not let them change what you initially wanted to do with a particular story. You need that kind of armor to survive as a writer.”

Ako je suditi po gornjem citatu, za razliku od Ellisa, Jelena zna tražiti i primiti tuđe mišljenje. Osim što je dobra s tuđim mišljenjima, ima i vlastito: kaže mi da sam jezičava.

Veselila se kako je pogodila ime bloga. Otkrila sam da nije. Smijale smo se, rekla sam joj da mi je ovako još draže.

#ShiftShaper