Ako jedne, skoro pa zimske, noći netko pokuca na tvoja vrata u tri ujutro…

Ako jedne, skoro pa zimske, noći netko pokuca na tvoja vrata u tri ujutro…

Hoćeš li ih otvoriti?

 

Što ako na tvoja vrata u tri ujutro kuca prizor iz bivšeg života? Ali ne, to ne možeš biti ti, pomislit ćeš. Ti se ne zadržavaš u prošlosti, ti imaš neko pomodno mišljenje o sebi, gledaš u budućnost tako da se unaprijed opravdavaš za ono unazad. To, plus još nekoliko kognitivnih disonanci.

Riskirala bih (osim ako je pijani susjed, onda bih zvala policiju). Pogledala bih prvo kroz špijunku. Nagon za samoodržanjem kaže da ništa dobroga ne može iz toga izaći, ali možda bude nešto radi čega ću napisati dobru priču. Svaki dan balansiram između hrabrosti i straha, od bezazlenih do rubnih situacija i svaki dan provjeravam samu sebe gdje na ljestvici odvažnosti i zdrave pameti stojim (još uvijek se bojim pauka i vatre).

Možda me je Mici zarazila toksoplazmozom pa sam pošandrcala. Možda ipak ima nešto u tome. Za osobu koja je cijeli život držala nos u knjigama (i birtijama), jako ne želim otupiti. Održavam živu poveznicu s tijelom, s emocijama i s onim što nosimo sa sobom kao prežitke načina preživljavanja u puno gorim uvjetima života no što ih imamo danas, barem u našem dijelu svijeta.

Gore od toga da otvoriš vrata nekome tko usred noći pokuca na njih je da otvoriš vrata i ispred tebe bude prazan hodnik.

 

Znaš kako ide najkraća horor priča?

Kaže da je posljednji čovjek na Zemlji sjedio u sobi. Odjednom je čuo kucanje na vratima.

 

Praznina daje mjesta za ono najgore zamislivo. Često nije stvar u tome što govoriš nego ono što ne želiš reći. Negativni prostor je puno življe mjesto no što mu samo ime govori. Pitajte bilo koga tko je ikada bio sam.

Žanr savršenog života već jako dugo ukopava svoje ružno korijenje u svakodnevicu. Čini mi se kao da je popularnije pisati o pisanju negoli čitati napisano ili napisati nešto vlastito. Čini li se i vama da je tako?

U srednjoj školi sam čitala “Vrata percepcije” i to me je, ako ništa drugo, pripremilo na čitanje Pynchona. Kad mi je iz Inherent Vicea ispao bookmarker, nisam se mogla sjetiti gdje sam stala, svaka je stranica izgledala kao postaja istog labirinta. Nije mi smetalo jer sam odabrala točku i zaplovila. Groovy, rekao bi Doc.

 

Znate li uopće tko je Doc Sportello?

Produkcija drame u svakodnevnom životu, imam osjećaj, nikad nije bila veća. Žudim za mjestom i vremenom prije interneta, kad smo mogli nestati i ne bi nas notifikacije pratile u stopu kao politika u spotu Hladnog piva.

Nekako ti stvari klize iz ruku. Kao da imaš naručje puno jegulja, a nijednu nećeš spržiti za večeru jer će se svaka izmigoljiti. Drugi ti kažu da moraš stegnuti jače, a ti pratiš upute i ne razumiješ zašto one svejedno bježe, poput vode kroz procijepe prstiju otvorenog dlana.

“To je problem s mekanima”, rekla je moja prijateljica. “Moramo otvrditi kože.”

Slažem se s njom. Nikakve q10 kreme, brus papir vamo!

Zato jer se stalno brusim, ne čitate kolumne u dobro poznatom “Kako/Jeste li znali/3 razloga zašto volimo to i to” stilu: “5 načina za započeti svoju priču”, “Tajna Hemingwayeva pera”, “Kako pisati blog”, “Kako postati Kafka bez uplitanja žohara”… (doduše, ovog zadnjeg sam planirala iskoristiti) U svakom slučaju se moram požuriti prije nego me netko iskopira ili mi nešto grdo pokuca na vrata.

Stvarno nikad ne znaš. 😉
#ShiftShaper