- MIT broj 1: Pisci pišu jer žele biti cool.
STVARNOST: Većina nas dolazi iz usamljenih soba u kojima smo proveli svoje teenagerske godine, čitajući autore s kojima smo se poistovjećivali više nego sa vršnjacima i strahujući možemo li si priuštiti da postanemo ono što se već počelo komešati u našim kostima: stvorenja koja žive za pisanu riječ. Nitko se nikada nije krenuo ozbiljno baviti pisanjem jer je mislio da će ga to učiniti više popularnim, vjerujte mi.
- MIT broj 2: Pisci pišu jer se žele obogatiti.
STVARNOST: Od svih mitova, ovaj je najdalji od istine. Čak i najuspješniji pisci (osim, možda J.K.Rowling) imaju drugi, svakodnevni i mnogo manje romantični posao, jer od samog pisanja žive samo oni koji su evoluirali do toga da mogu jesti riječi. Začudno je zato koliko često čujemo „Kada izađe tvoja knjiga, obogatiš se i postaneš slavna, sjeti me se!“. Naravno da ćemo vas se sjetiti, ali plodovi našeg rada neće doći u vrećama novca; naprotiv, uspjeti kao književnik u našim prilikama možda bi značilo dobiti predujam za knjigu. Predujam koji ćemo zatim potrošiti na tri kave, cigarete i dobrog psihoterapeuta (no, dobro, dobro, i ovo je klišej, neki od nas sigurno piju i čaj).
- MIT broj 3: Pisci pišu (o sebi) jer su depresivni megalomanijaci.
STVARNOST: Često se borimo s temama koje nam se nameću pri pisanju. Ne želimo staviti naše prljavo rublje pred cijeli svijet, ali na nekoj dubokoj, iskrenoj razini razumijemo da možemo kvalitetno pisati samo o onom što nam je intimno poznato. Zato često polazimo od sebe, u dobrom, lošem i neugodnom. Bilo da se radi o sjećanju ili pokušaju razumijevanja stvarnosti, ne činimo to zato da bismo se veličali ili napuhivali. No, moramo biti iskreni: dio poriva za ovom vrstom umjetnosti je razotkrivanje, virtualno skidanje do – ne gole kože – nego gole istine, one vrste koja bode oči samim svojim postojanjem.
- MIT broj 4: Pisci pišu jer imaju talent za to, lako je tako.
STVARNOST: Kao dijete, bila sam druga najbrža u razredu. Bio je to skriveni talent, koji sam rijetko imala priliku pokazati osim jednom godišnje na tjelesnom te u igrama lovice po susjedstvu. Danas trčim sasvim prosječno, makar i dalje uživam u tome. Talenti se razvijaju, oni nisu propusnica u izvrsnost bez truda ili vježbe. Kao pisci, stalno se susrećemo s predrasudom da je pisanje lako, jer svi znamo pisati, zar ne? Još ako osoba ima talenta, riječi samo ispadaju ispod njenih prstiju na tipkovnici. Riječi talent i lako nisu istoznačnice. Mnogi od nas mukotrpno su radili da bi razvili svoj stil i vokabular, i ono najvažnije, disciplinu pisanja dok nas svijet zove da se izađemo igrati.
- MIT broj 5: Pisci pišu ne znaju što bi sa slobodnim vremenom.
STVARNOST: Naći vremena za pisanje je umjetnost sama po sebi. Kao što sam već rekla u dekonstruiranju mita broj 2, mi nemamo previše novaca. Naš stvarni posao u stvarnom svijetu oduzima nam većinu vremena i kreativne energije. Naši odnosi sa ljudima koji su nam dragi često pate, jer najteža rečenica koju smo morali naučiti reći je: Oprosti, ne mogu, moram pisati. To nije razlog na koji ljudi pristaju kao valjan, to nije novorođeno dijete koje nas treba, niti neodgodiv projekt za posao čiji rok nam diše za vratom. To je samo naša osobna kerativnost koja svakodnevno strpljivo pokuca i pristojno pričeka vidjeti hoćemo li se odazvati. Mi sami najbolje znamo koliko često je ostavljamo razočaranu pred vratima. Stoga, kao pisci, ozbiljno vam savjetujemo, ispunite slobodno vrijeme radije s bilo čime drugim.
Kako ovaj članak ne bi ostao na negaciji, moram odgovoriti na pitanje koje se izdiže iznad svih mitova, vječno pitanje naziva:
Zašto onda uopće pišemo?
Kratak odgovor bio bi, jer ne znamo drukčije. Jer je to način na koji se nosimo sa svijetom već toliko dugo, da nam je sve drugo strano, hladno i nedovoljno. Jer je pisanje sloboda. I jer je kreativnost jedino što nam je preostalo, uz sve ove stereotipe i ladice u koje nas pokušavaju utrpati. Nikada nemojmo prestati.