12 riječi za Tomislava Zajeca

12 riječi za Tomislava Zajeca

Tomislav Zajec (Zagreb, 1972.) dramski je pisac i scenarist, romanopisac i pjesnik, docent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje predaje dramsko pisanje. Njegove drame (nabrojimo tek neke: “John Smith, princeza od Walesa”, “Dorothy Gale”, “Astronauti”, “Spašeni”, “Trebalo bi prošetati psa”…), koje već godinama ispisuje usporedno s prozom (romani “Soba za razbijanje”, “Ulaz u Crnu kutiju”, “Ljudožderi”, “Lunapark”), nagrađivane su i izvođene u zemlji i inozemstvu. Riječ je o dramskom opusu koji se ukazuje kao prilično samosvojan u ne samo suvremenoj hrvatskoj književnosti i koji se, promatran od autorovih dramskih početaka naovamo, prema zrelim spisateljskim godinama, sustavno bistri i isčišćava, pri čemu Zajec odaje dojam nekoga tko otpočetka zna kamo ide, odnosno što ga u drami i dramom (kao i pisanjem u cjelini) zanima reći. 12 riječi koje je u njegovim tekstovima moguće prepoznati kao svojevrsne nazivnike i značajke, učestale metafore i simbole, ili jednostavno tematske i stilske “stalnosti”, odabrao je Dubravko Mihanović.

1. USAMLJENOST
Za mene zaista temeljni pojam. Pretpostavljam da je to razlog zbog kojeg mi je vrlo teško objasniti ga u kontekstu svojih tekstova. Iz njega sve proizlazi kao iz svojevrsnog sveobuhvatnog središta, koje mijenja svoju boju, kvalitetu i intenzitet ovisno o tekstu na kojem radim, ali čak i kad je riječ o smanjenom intenzitetu, uporno je prisutan; vrlo rijetko izostaje. Na neki način predstavlja sam prostor pisanja. Postoji ipak jedna bitna razlika u tretmanu same usamljenosti; drama usamljenost tretira kroz odnos, a roman kroz samoću po sebi. To je za mene na neki način i osnovna razlika između proznog i dramskog pisanja; sve druge razlike zapravo su pitanje klasificiranja, i obitavaju u zagradama proizvoljnosti.

2. SLUČAJ(NOST)
Slučajnost pripada prostoru proze. To je možda i pojam koji označava najveći napor u mojim pokušajima shvaćanja proze kao opisavateljice života. Međutim, slučajnost nikada ne podrazumijeva proizvoljnost, ona je uvijek jasno izrađen konstrukt, koji zapravo predstavlja temeljni mehanizam izgradnje prozne strukture. Ljudi se povezuju kroz trenutke slučajnosti, koji im zapravo predstavljaju točke u kojima je moguće shvatiti, razumjeti ili čak konfrontirati usamljenost. Pritom ne mislim na konkretnu slučajnost povezivanja, ili konkretnu usamljenost lika. Oba su pojma zapravo izrazito opisna. Slučajnost je kontrapunkt usamljenosti.

3. NEIZGOVORENO
Neizgovoreno je pojam koji prije svega vežem za svoje dramske tekstove. Oni su sasvim sigurno, sve više i više mehanizam obrade podteksta. Ono što predstavlja pravi izazov takvog tretmana dramske situacije upravo je napor da ona ne postane gluha u samosvrhovitosti. Pritom, neizgovoreno zapravo nije pokušaj približavanja načinu na koji u ravnini između usamljenosti i slučajnosti nismo u stanju biti koherentni, već više pokušaj prodiranja u prostore poetskog. Neizgovoreno na taj način zapravo postaje svojevrsnom metaforom.

4. (A)POLITIČNOST
Umjetnički tekstovi uvijek i neminovno grabe u društvene fenomene i odgovaraju na društvena pitanja, pa su tako u svom temelju nužno politički. S druge pak strane, mene politika zanima samo u onim segmentima u kojima ju mogu prepoznati kao fenomen na osobnoj razini, na razini lika. Upravo zbog toga ona čisto po nuždi ostaje u drugom planu, jer moji likovi pronalaze neke druge modele pozitivne ili negativne manipulacije, koja rijetko konkretno grabi iz političkog na način na koji definiramo taj pojam. To je i razlog zbog kojeg je ovaj a u zagradi tematiziranog pojma u mojem slučaju izrazito točan.

5. PUT(OVANJE)
Putovanje prije svega označava moj odnos sa strukturom. Od prve do posljednje točke unutar luka koji se ispunjava sadržajem. Vjerojatno je to razlog zbog kojeg je pisanje za mene nevjerojatno uzbudljiv proces.  Putovanje pak u domeni sadržaja prije svega pretpostavlja promjenu, tako da zbog toga ovaj pojam lakše mogu pridružiti svojim dramskim tekstovima. U prozi, čak i ukoliko postoji putovanje kao događaj  ono uvijek pretpostavlja stalnost, nepromjenjivost. Mogu se prisjetiti nekoliko putovanja, kao važnih točaka unutar prozne naracije, koja su zapravo uvijek donosila samo potvrdu zatečenog ili izgrađenog stanja, nikad promjenu. U dramskim tekstovima potpuno je drugačije; putovanje dobiva metaforični kaputić i predstavlja element razvoja, rasta, pomirbe.

6. BLISKOST (LJUBAV?)
Postoji li prostor bliskosti u tekstovima koji usamljenost prepoznaju kao svoj temelj, ili je riječ tek o negativnom prostoru? Vjerojatno je upravo u toj dvojbi osnovna definicija većine odnosa koje pokušavam izgraditi unutar svojih tekstova. Slučajnost susreta uvijek pretpostavlja rastanak, te je vrlo rijetko poligon za razvoj bliskosti kao temeljnog preduvjeta razumijevanja. Upravo zbog toga moji se likovi promašuju unutar okvira bliskosti, koji zapravo ne dovodi do sinkronosti već do samo dubljeg nesporazuma. Znači li to na kraju da između mojih likova zapravo bliskost ni ne postoji? Mislim da ne. I tako smo iznova u početnoj nedoumici.

7. SVEMIR
Pojam najbliži zajedničkom nazivniku za do sad spomenute riječi, kao i za one koje slijede; savršen u svojoj slučajnosti.

8. PROŠLOST (SJEĆANJE?)
Na neki način, moji likovi nastanjuju kuću prošlosti, neprestano ju propituju, uređuju, obnavljaju; koriste ju kao referentnu činjenicu i tako neprekidno čine pogrešku. Sjećanje pritom nikad i do kraja nije opisivanje događaja, već prije svega potraga za izgubljenim osjećajem, kojeg, možda ili vrlo vjerojatno, uopće nije ni bilo.

9. LJETO
Prva asocijacija svakako je prostor nevinosti. Na taj sam način ljeto tretirao u gotovo svim svojim romanima, a možda najsnažnije u „Ulazu u Crnu kutiju“ i  „Ljudožderima“. Ljeto je svojevrsno predstanje u kojem likovi svjesni promjene koja im se treba dogoditi zapravo ostaju zarobljeni u nečinjenju, gotovo fatalistički čekajući da se dogodi ono što mora. Kasnije, u okviru narativa, sve što im preostaje jest da se prisjećaju tog izgubljenog vremena u kojem su stvari bile drugačije, i da mu, kao što to manje-više i svi mi činimo, pripisuju one kvalitete koje zapravo nije ni posjedovalo.

10. SANJATI
Pojam koji bez dvojbe bolje mogu povezati uz svoje dramske tekstove. Oni sasvim sigurno donose narativ koji se nalazi na kliskoj granici sanjanja i budnosti, i vrlo često gotovo nesvjesno ulaze u prostor sanjanja, ponekad čak i kroz kolektivnu igru. Primjerice, likovi Žene i Oca u drami „Trebalo bi prošetati psa“ zapravo se nikad ne susreću u istoj situaciji u mjestima budnosti, međutim dijele jednu, možda i ključnu, scenu koja se događa u njihovom zajedničkom snu, koji započinje Lik oca a završava lik Žene. Takvo zajedničko sanjanje ovdje je došlo do svojih krajnjih konsekvenci. Međutim, sanjanje kao način poetizacije teksta izrazito mi je blizak i u onim situacijama u kojima je tek makriran kao osjećaj, ili prostor neizgovorenog.

11. ŽIVOTINJE
Životinje zapravo svojom primarnom funkcijom proizlaze iz motiva sanjanja. One su nedvojbena metafora, ali metafora prisutnosti i povezivanja. Životinje na vrlo jednostavan način povezuju likove onda kad se čini da je bilo koji drugi način prepoznavanja zapravo ili potrošen, ili neotkriven. Životinje su s druge strane i metoda karakterizacije lika. Pčela u kutiji ili pas koji čeka da bi ga se prošetalo kroz situacije ispisuju ono što sam lik nije u mogućnosti objasniti ili izgovoriti; one su produžena ruka lika kojem su pripisane.

12. SEKSUALNOST
Uvijek i isključivo u funkciji; lika, situacije, priče.

Dubravko Mihanović

Fotografija: arhiva Večernjeg lista